Od svih kadrova jedne dobro posložene kompozicije na filmu ili slici meni je uvijek najitrigantniji bio krupni plan. Osobito krupni plan nekog lica. Kad je u fokusu izvjesno vrijeme jedno lice iz kojeg iščitamo u tih nekoliko kratkih trenutaka puno više informacija nego što bismo ih dobili iz dvostruko duljih narativnih pasusa ili nekog totala koji bi pružio «širu» sliku. Suvišno je spomenuti da osoba koja je predmetom takvog prikazivanja apsolutno zaslužuje tu poziciju, bilo da je ključna za prijenos emocije ili razumijevanje daljnje ili minule radnje. Pravi primjer za takvu statično-dinamičnu radnju je Bergman koji držeći kameru dovoljno dugo na Liv Ullmann uspijeva, za tili čas, pretvoriti gledatelja u psihologa-promatrača. Objekt prestaje biti važan kao takav i služi tek kao sredstvo prijenosa poruke.
Međutim, to baš i nije nužno tako. Ante Peterlić jednom je ukazao na apsurd da u Sandokanu ima više krupnih planova nego u bilo kojem Bergmanovom filmu. Nemoguće je da nam je krupni plan lica Kabira Bedija htio prenijeti neke duboke emocije. Bilo je to veličanje glavne zvijezde koja je prodavala te gusarske avanture. Nema tu puno pameti, dvojbi, propitivanja. Sve je bilo jasno. Dobro-loše, crno-bijelo. I sve važno što se u Sandokanu trebalo dogoditi bilo je nakon tog uvodnog krupnog plana.
Vješti gledatelj trebao bi moći razlikovati krupni od krupnog plana. U suprotnom izgubit će nit i neće znati «što je pisac htio reći».
Ali, kad se nađemo u poziciji da nas se stavi u krupni plan od puste sreće se pogubimo pa i ne razmišljamo kakvu poruku šaljemo tim našim licima. Glavno da smo u fokusu. Tašti kakvi jesmo.
A najveći na tom «sajmu taštine» zasigurno su naši političari koji koriste svaki trenutak za tih nekoliko minuta spotlighta. Zaboravili su da se pod svjetlima reflektora vidi svaka bora, svaka i najmanja nepravilnost i što je najvažnije da se treba ponekad povući u stražnji plan. Kako to rade neki naši prominentni. E, tu dolazimo do onoga da treba znati stajati izvan kadra, vući konce, ali da te nitko ne primjeti. Odličan primjer je Faulkner i njegova novela «Dok ležah na samrti« gdje je glavni lik koji upravlja svim živućim likovima mrtav prije no što smo i otvorili knjigu. Ili u jednom filmu čijeg se naslova više ne mogu sjetiti, a radi se o djevojci koja je oblikovala likove i koja ima utjecaja na njihov život bez da se iti jednom pojavila u filmu, iako je ona točka oko koje se sve vrti. Dobar primjer je i Jon Favreau. To je momak koji je napisao inauguracijski govor Baracka Obame. Lice iz sjene koji je bio vrlo malo po medijima, a povjerena mu je velika stvar. Napisati nastupni govor predsjednika glavne države svijeta. Da ne govorimo o «sivim eminencijama» politike ili ekonomije bilo da dolaze iz svijeta tajnih loža ili s neke druge, nacionalno-vjerske platforme.
Nešto od kadr(ov)iranja naučili smo i mi na ovim prostorima. Ali, još je to malo krivo shvaćeno. Razumljivo, Hrvatska je mlada država, a Hrvati tašti ljudi.
Tako nam se često izgube iz krupnog kadra lica koja bi, po definiciji stvari i minimalnoj političko-profesionalnoj pristojnosti, trebala biti upravo tu. Prvi Premijer koji se non-stop skriva iza loše odabranih glavnih glumaca. Glumi režisera i casting stručnjaka u isto vrijeme. Nije se nešto rastrgao jer mu većina ima isto prezime, kao da je otvorio telefonski imenik i randomly odabrao par pod slovo O, par pod slovo M. Kako mu se ono Č omaklo nije mi jasno, ali to je valjda da se razlikujemo od drugih. Ako po ničem onda po jedinstvenom i neponovljivom slovu. U ovo malo vremena vladanja Vlade na vremenskoj lenti svjetske politike, mnogi su otišli jer se otkrilo u hodu da baš i nemaju neke glumačke sposobnosti te da im lice u krupnom kadru otkriva više tko su nego što rade. Primjera je bezbroj, ali evo samo nekih koji lijepo ilustriraju u kakvom filmu živimo.
Krupni plan I: Siniša Hajdaš-Dončić
Napravio tisuću putu goru grešku od Holy-ce koja je otišla brzinom munje u povijest. Imenovao izvjesnog Krunoslava Šamsa za zamjenika Zračne luke Zagreb prije završena natječaja. Ma navikli smo se mi na to još od ranije, ali ovi su kao trebali biti pošteniji. No, izgleda da nije sve u poštenju. Nešto bi trebalo biti i u pameti i lipoti.
Krupni kadar noir, ali ipak krupni kadar. Stršiš Dončiću iako to ne bi htio.
Dok smo sve ovo gledali, Premijer se zbunjeno sakrivao iza trećeg tamarisa desno na nekoj jadranskoj plaži.
Krupni plan II: Mladen Bajić ili mr. Lako tako
Glavni državni odvjetnik je tek pravo lice iz sjene. To mu je priroda posla. Osam godina ima podatke o Pfizeru, ali nikako ih valjda sistematizirati ili nema dovoljno dobro obučena kadra ili nešto treće. Ili neće. Ali, Amerika radi za Bajića. Odradili ljudi posao pa će se sada naši bajićevci baciti na posao i i i još ništa. A, ništa sačekajmo još malo Otvorenih gdje će se patronizirati Natašu Škaričić od strane onih koji daju naredbe i otvaraju dokumente. Što je malo Pfizerleaksa kontra našeg stabilnog i uređenog sustava.
Krupni kadar noir, ali ipak krupni kadar. Stršiš Bajiću iako to ne bi htio.
Dok smo sve ovo gledali, Premijer se zbunjeno sakrivao sada iza drugog tamarisa desno na nekoj jadranskoj plaži.
Krupni kadar III: Giovanni Cernogorac
Ne znam o sportu ništa, o streljaštvu i glinenim golubovima još manje. Za Giovannija nikad čula prije olimpijskog zlata. Vjerujem ni puno vas. I, umjesto da čovjeka zadržimo u kadru malo dulje kao paradigmu rada, predanosti, samozatajnosti, vještine pa i poštenja šutnemo ga u pozadinu u tren oka. A u sredinu slike se ubace «veličine» koje po svom radu, predanosti i ostalim kvalitetama ne bi zaslužili ni minutu tog slavljeničkog zooma. Čak se i Premijer izvukao iza zadnjeg tamarisa i velikodušno kaskaderski odglumio Cernogorca. Bilo je tu još likova koji su se, brže-bolje, htjeli okititi tuđim perjem, ali im to nije baš uspjelo. Od Mateše do Josipovića i natrag. To mi je izgledalo tako jadno, kao da Bergman u krupni plan Jesenje sonate umjesto Liv Ullmann stavi npr. jednu Madonnu. Znamo kako su neslavno završili Madonnini glumački izleti. Nije joj pomoglo ni što se udala za talentirana režisera koji jako dobro zna namjestiti kadar. Takvo kadr(ov)iranje britanska filmska industrija ne poznaje.
Ali, treba imati na umu da dok se za konjem tek prašina diže, za dobrim se konjanikom barut praši. Čestitam Giovanni.
Krupni kadar noir, ali ipak krupni kadar. Stršiš Milanoviću iako to ne bi htio.
Dok smo sve ovo gledali, Premijer se vrlo važno izvukao iza zadnjeg tamarisa kako bi nam pokazao svoju preplanulu put.
Altmanovskim Kratkim rezovima- od Hrvatske u totalu, preko srednjeg plana Vlade, krupna kadra raznoraznih hajdaš dončića do detalja –madeža koji ne izgleda nimalo dobro.
"I am big! It's the pictures that got small." (Gloria Swanson u Sunset Boulevardu)…za one koji ne razumiju engleski …upravo suprotno - Ja sam mali, ali je slika velika.
| < | kolovoz, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
mail
dayafter229@gmail.com