Taman kad sam smožden svratio na sat kući, već pomalo i izmučen od kojekakvih natezanja, jer stvari baš i ne idu ponekad onako kako želiš, i kad sam poželio malo mira, morao sam nazad. Naime, očekivali su me na otvorenju Likovne radionice Stjepka Rupčića. Kad tamo pravi mali šok. Nekoliko stotina ljudi se okupilo na jednom kulturnom događaju. Fantastično! A i jutro sam započeo s mailovima o budućoj kulturnoj politici grada i programima, sa vrlo optimističnim i bogatim sadržajima.
Rekoh to i na otvaranju. Bez kulture i kulturnog i umjetničkog stvaralaštva zajednica ne živi. Proizvodeći materijalna dobra ona preživljava, a tek ona duhovna dobra i ljepota daju joj život. Zato je poduhvat Rupčićevih za svaku pohvalu i podršku. Rekoh i to da me ne čudi da se takva radionica otvara u kući Rupčićevih. Moja generacija zna mamu, od koje smo u knjižnici posuđivali svoje prve slikovnice, Karla Maja, Dumasa, a kasnije bome i Kafku i Dostojevskog; tata Šampi nas je učio pjevati i uživati u pjesmi, sestra Dada je natprosječno dobro svirala klavir. Zato razumijem što se u toj kući nije otvorila ni birtija, ni trgovina bižuterije ili jeftine koneske robe niti još jedna pekara. Vidim već i mlade i stare kako vlastitim rukama streme lijepome. Pa neka im je svima sa srećom. Bit će ih manje na Rokiću, a više sa osmjehom na licu.Sisak se ipak budi! I lakše se diše, kako reče netko.