Umjesto novoga posta, u predvečerje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, dajem vam na uvid moja razmišljanja o istinama i mitovima o Domovinskom ratu, izrečena u saborskoj raspravi o osnivanju Memorijalno-dokumentacijskog centra.

"Ono što u manjoj ili većoj mjeri prati sve ratove po njihovu završetku ili čak i dok traju, svojevrsni su mitovi, kojima se parcijalni, često puta namjerno posredovani interesi pojedinih grupa ili pojedinih vođa, proizvode kao povijesne činjenice ili neupitne istine, koje onda predajom postaju sastavni dio kolektivne svijest i i memorije.Ta proizvodnja mitova prati sve ratove,a mijenjaju se samo tehnička pomagala u prijenosu mitova, koje u novije doba umjesto slijepih guslara prenose mediji masovnog komuniciranja.

Ako nam je kao generaciji koja je sudjelovala u Domovinskom ratu, do istine, onda nam je i obveza da sva ogromna potencijalno povijesna građa o tom ratu bude sačuvana, i već sada sustavno obrađivana na znanstven, stručan i nepolitičan način. Tim više i tim prije jer su naši mitovi o Domovinskom ratu sve više koloplet laži, pojednostavljenja, opasnih zaborava i najprimitivnije političke zloupotrebe. Ti su mitovi objedinjeni i redovito obnavljani u negativnom ozračju. Povezuje ih se sa najcrnjim aspektima Domovinskog rata, izazivaju i konotiraju u svijesti ljudi svojevrsnu nelagodu pa i osjećaje duboke prikraćenosti, ponekad srama, baš kao da taj Rat nije bio pravedan, nije bio oslobodilački, nije bio pobjednički.

Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje i upitati ljude za prvu asocijaciju vezanu za Domovinski rat. Usudio bih se prognozirati rezultat: Bili bi to pojmovi kao što su Hag, ratni zločini, ratno profiterstvo, iznevjerena očekivanja, PTSP, nepravde, nepoštivanje i sl. I doista, doba ratova nisu idilična vremena. Smrt, ubijanje, palež, progonstvo, mučenja, strah, su dominantno asocirani za ratove, ali u ratovima postoje i oni koji hrabro staju tome nasuprot, dajući se pošteno, ljudski i bezrezervno. Tako su doba ratova u isto vrijeme i vremena najviših moralnih uspona pojedinaca i društva. Upravo koncentrirano zlo i mržnja, mogu mobilizirati najviše moralne potencijale neke zajednice. Naš je Domovinski rat bio i takvo vrijeme. I ne čudi me, stoga što mi je pomalo zbunjenom, jedan moj suborac, prisjećajući se tih vremena o njima govorio kao „starim dobrim vremenima“. Što je bilo dobro u tim vremenima?!
Pa upravo to, da smo kao društvo postali zajednica, temeljena na zajedničkim vrijednostima slobode kao najvišeg ideala, da smo osvijestili našu značajnost kao ljudi, našu prisutnost u vremenu, našu odgovornost za zajednicu. I da smo onda naprosto bili a ne samo bivali.
Poovijesnih dokaza o tome ime, ali o tome se šuti, ponegdje privatno razgovara, ali to nije mit o Domovinskom ratu.

Ali mit jest npr. : Da su rat dobili generali, predsjednik Tuđman i Gojko Šušak ili kremom zamaskirani Rambe. Naravno, ne sasvim netočno, ali ne niti do kraja istinito. Njih se moglo vidjeti i čuti u medijima, u štabovima i pred kartama. Ali rat su dobile tisuće seljaka po rovovima koji su jednim okom promatrali bojišnicu, a drugim svoje neobrane njive, radnici koji su osim brojanja granata po svojim položajima brojali i one po Željezari, Rafineriji, „Đuri“ ili TLM-u. Taj su rat dobile i medicinske sestre, npr. koje su pod općom opasnošću nosile svoju malodobnu djecu u skloništa, a one odlazile u bolnice ili pak pekari koji su nam razvozili kruh na bojište, ili klinci s Trešnjevke i Dubrave koji su živu kravu do tada vidjeli jedino u zoološkom vrtu. Oni su istinski pobjednici, i strašno je ako se tako ne osjećaju.

Istina je i to da su odlučujuću ulogu u oslobodilačkim akcijama 1995.imale gardijske brigade, ali i to da su najtežu, 1991. na leđima iznijeli gotovo samoorganizirani i nenaoružani civili. Ministra obrane Šuška u Sisku sam vidio uoči Božića, nekoliko dana prije potpisivanja Sarajevskog mira 3. siječnja. Do tada je na naše položaje već palo , preko 100 000 projektila, poginulo je preko 30 boraca, moja je brigada brojila preko 2000 već solidno obučenih i naoružanih ljudi. Znali smo da se moramo oslanjati sami na sebe. Ali bi bilo dobro da se to zna i danas. Dokumentacija postoji; fotografije, videozapisi, svjedočenja, ratni dnevnici, karte...

Izvan mita, a u cijelosti izjednačeni s političkim vodstvom, svi ti akteri priče o domovinskom ratu s pravom se užasavaju svake nove optužnice iz Haga i njihovih kvalifikacija. Jer niti smo snili o Banovini Hrvatskoj, niti o granici na Drini, niti su nas inspirirali Jure i Boban, niti nam je bilo do humanih niti nehumanih preseljenja ,niti smo smatrali urbane Srbe neprijateljima koje treba izgnati, niti samo palili i pljačkali tuđe kuće. Ali neki jesu, a oni nisu mi i nemaju se pravo nazivati mi, niti se ima pravo suditi nama po njima. I zato nam je potreban memorijalno-dokumentacijski centar, da se sve zna i o njima i o nama. A Domovinski rat, kako ga je ovaj narod vodio ima veličinu u samoj svojoj oslobodilačkoj i slobodarskoj biti.

Ili mit drugi: Branitelji i stradalnici rata, nakon rata ne rade drugo do li istjeruju privilegije i naplaćuju svoje sudioništvo u ratu. I opet netočno i duboko neistinito. Ogroman, najveći broj branitelja, nije niti tražio niti traži bilo kakve privilegije za sebe. Oni su uglavnom izvan udruga, ne veličaju svoje uloge, ne obilaze urede, komisije, povjerenstva, uglavnom nisu u mirovini i ne odgovaraju stereotipima koji se nastoje izgraditi ,po kojima smo svi mi branitelji pomalo društveno opasni, naoružani, nezaposleni, ljuti, otimamo ljude i ubijamo se. Taj mit od branitelja želi stvoriti kastu isključenu iz društva. A i to je stoga što nitko stručno i dokazljivo nije niti utvrdio tko su sve branitelji, koliko nas je uopće bilo i kako smo ratovali. Memorijalno-dokumentacijski centar bi trebao imati i tu zadaću. Definitivno ta priča o braniteljima i njihovim pravima, ako se želi sačuvati braniteljsko dostojanstvo i dostojanstvo Domovinskog rata, mora biti ispričana rječju utvrđene istine, a ne političkim trbuhozborstvom.

Zbog svega toga ideju izgradnje dokumentacijsko-memorijalnog centra treba podržati, ali njenu realizaciju mora osmisliti i voditi stručno i znanstveno-istraživačko tijelo neovisno o političkim procjenama oportuniteta te ideje. Zato snazno zagovaram pristup da Sabor a ne Vlada budu ona institucija,koja zbog svoje predstavničke, svenarodne legitimacije bude osnivač i nadziratelj rada Centra.
Samo na taj način naša će mitska prošlost postati povijest stvaranja moderne Hrvatske."