Rangerland - Dark Ranger`s thoughts of tomorrow
22.08.2006., utorak
Replika
|
Ovo je prvi puta da pišem post kao komentar na nečiji post. Nadam se da će mi uredništvo Bloga izaći u susret i omogućiti da ga vidi jednak broj ljudi kao i post Dezertera. Prvo što me iziritiralo je to da dotični pokušava izbjeći obvezu koju mu je društvo nametnulo, a društvo je skup pojedinaca. Znači on izbjegava napraviti nešto što mu svaki od nas stavlja kao zadaću. Pri tom mu ne pada na pamet da izbjegne primiti neku korist od društva (tj od svih nas pojedinaca). Post je započeo rečenicom koja je meni zvučala kao pitanje, a glasi: "Ovo je priča o odbijanju bilo kojeg oblika služenja vojnog roka u Hrvatskoj. Budući da se na internetu ne mogu pronaći informacije o tome je li netko ikad postupio jednako i koje je posljedice snosio, sadržaj bloga je jedinstven...." Možda ćeš se začuditi ali postoji vrlo jednostavno rješenje. Promjeni državljanstvo. Onda dalje kaže: "Razlozi za ovakvo postupanje? Moglo bi se nabrajati u nedogled. Najvažniji razlog je potpuno protivljenje stavljanju pojedinca u bezuvjetno služenje bilo kojoj državi (moglo bi se to nazvati ispitivanjem i treniranjem poslušnosti). Nije u pitanju samo protivljenje služenju pod oružjem, nego i civilnom obliku služenja, jer oba oblika u potpunosti ugrožavaju slobodu pojedinca na vlastito mišljenje...." tj u prijevodu ja ne želim izvršiti svoju obavezu koju društvo od mene očekuje i traži. Iako je riječ o skoro akademski obrazovanom građaninu, on ne zna definiciju društva tj okoline u kojoj živi i koja je od tabule rase prije 27 god stvorila perspektivnog pojedinca. Društvo je skup pojedinaca koji se ponašaju u skladu s unaprijed definiranim načelima i normama. Ta načela i norme su neformalna pravila ponašanja, koja predstavljaju temelj formalnog ustroja društva, počev od Ustava pa nadalje preko Zakona. E sada ako ti sebe smatraš pripadnikom hrvatske nacije ili građaninom Hrvatske, zar se ne bi trebao ponašati prema njenim pravilima. Naravno da bi se trebao tako ponašati, a tako se vjerojatno i ponašaš u životu. Toliko o tome nazovimo filozofskom pogledu na pojedinca kao člana društva. (Nemojmo se zavaravati govoreći sebi da bi čovjek kao pojedinac uspio sam preživjeti. Ne bi preživio sam ni tjedan dana) Sada ćemo o navedenom blogeru kao pojedincu. Moje je dojam da je riječ o "maminoj" mazi, koja je u životu naviknila dobivati sve što zaželi bez da se mora pitati što su sve njegovi roditelji morali proći da bi mu to omogućili. Ono što me najviše upućuje na to je činjenica da osoba od 27 godina sebe smatra drugačijim od ostalih, kroz postavljanje pitanja kako se nekažnjeno izvući od vojne obveze, još nije završila fax. Možda preduboko zalazim u privatnu sferu pojedinca nije mi teško povjerovati da osoba koja 9 godina studira (što je za cca 30% više od hrv prosjeka studiranja, koji je ionako previsok) ima u sebi usađen osjećaj odgovornosti bilo prema društvu ili pojedincu. Takve osobe su navikle samo koristiti dobra koje im društvo omogućava. Što će se dogoditi s mladim gosponom? Vjerojatno će ga policija privesti u vojarnu, pa će ga nakon max dva tjedna otpustiti kući uz obrazloženje da je psihički nestabilna osoba (naravno i uputiti će ga na psihijatrisko vještačenje pa će mu cijeli život u zdravstvenom kartonu pisati na je malo "skrenuo". O tome kakve bi to imalo posljedice na njegovu buduću karijeru nije naravno razmišljao). Netko je spominjao kako su u vojsci sve budale koje jedva čekaju da ga maltretiraju. To je daleko od istine jer takve mamine maze svi izbjegavaju, jer nisu vrijedni ničijeg truda. I za kraj, ne radim u MORH-u i nego u jednoj od najjačih hrv firmi. Završio sam fax u roku, odslužio vojsku i počeo raditi. U vojsci mi uopće nije bilo loše, zajebavalo se, pilo (drogiralo se nije) i upoznalo se jako puno dobrih ljudi koji su mi postali odlični prijatelji i nakon skidanja uniforme. Danas radim i trećinu primanja izdvajam za razne poreze i doprinose da bi ovakvi ljudi imali mogućnost 9 godina studirati i govoriti kako ne žele služiti državi. E pa gospodo ako želite jeftino školovanje koje ćemo financirati mi porezni obveznici, mi želimo da vi služite vojsku, ako zbog ničega onda zato da malo odrastete u glavi i dobijete osjećaj odgovornosti. |
- 14:59 - Narod veli.... (2) - Isprintaj - #
08.08.2006., utorak
|
Kiša, tmurno nebo i puste zidine maksimirske grdosije dočekali su "zagrebačke neprijatelje No 1". Zbog "nekog tamo" Dinama, Englezi su potegnuli na drugi kraj Europe; zar trebaju još i igrati? Arsene Wenger sa smiješkom je stao na travnjak; ne shvaća, al' oprošteno mu je; ne shvaća kakav ga pakao čeka, plavi pakao."Najjači ste mogući protivnik, odlična momčad", sipao je komplimente trener koji je pola standardne momčadi ostavio na "Otoku", da se jadni ne bi prehladili na zagrebačkih 28. Bacio je oko na stadion, zagazio na travu i krenuo prema hotelu kako bi stigao osmisliti pobjednički govor prije večere, ako to uopće imaju u Hrvatskoj. Engleska "enklava" već hrče u sobama; sutra pobjeda i bris u civilizaciju... A mi? To je već neka druga bajka. Europska. I nemoguća. Da ne bi. Dugo ih čekamo, predugo da bi se bojali. Kakva šansa, ući preko giganta u njihov dom, mjesto gdje su "prosjaci" poput nas poželjni ko' kuga. I baš zato, za inat njima i cijelom tom umišljenom šminkerskom društvu navaliti kroz glavna vrata, gdje ih najviše boli. Samo da im vidimo izraz lica; Dinamo Zagreb u četvrtom bubnju, kako to dobro zvuči. I to je jedini način. Bez okolišanja, drhtanja; odmah u glavu. Pa što bude. Ne dat im da dišu, ščepat ih za vrat od prve minute i krenut po taj prokleti gol. I još jedan. Europa nam se smije, nogomet nam je pribijen na stup srama, a mi, budale, sanjamo o dva, tri, pet komada Arsenalu. Arsenalu čovječe. No, zar nije dobar osjećaj? Trnci prolaze, tribine luduju, Englezi na koljenima, urnebes na stadionu. Baš nas briga, budale smo, ali budale sa šansom. I nadom. I da dobijemo porciju u Maksimiru, razvalit ćemo ih u Londonu. Krenemo li sa strahom, kukavički zgužvani na svojoj polovici, objesili smo si sami uže oko vrata, pojest će nas. I ovako nam prijeti katastrofa. Moguće je. Novo napucavanje s nogometne karte. Nema veze, navikli smo, preživjet ćemo još jedan udarac u rebra, trpanje u koš s Maltom, Farskim otocima i Andorom. Riskirat ćemo sve uvrede, ismijavanje, samo da im pokažemo da nije nemoguće. Da nije nemoguće nasmijat se velikom Arsenalu u lice i pljusnut ga i usred Londona. Besmrtno. Ipak, znamo gdje smo daleko jači. Htjeo ti to ili ne, ponese te, kakav adrenalin. Ideš glavom gdje drugi ne bi nogom; huk od 40.000 grla kakav se rijetko viđa. Utakmica života, za tribine, za igrače. I kad se prolomi pjesma iz petnih žila i zagrmi stadion, krenite po tu pobjedu, pobjedu za najljepšu europsku bajku. Mi sanjamo, usudite se i vi...  foto: badblueboys.hr Ovo je definitivno najbolji text napisan kao uvod u utakmicu Dinamo - Arsenal. Večeras će Englezi vidjeti kako mi shvaćamo nogomet i daj bože da dobiju lekciju. Navedeni text napisao je Hrvoje Vuković na sportnet.hr Idem doma, za danas je dosta s poslom. Ako bog da sutra stavljam slike s tekme. |
- 14:48 - Narod veli.... (0) - Isprintaj - #
03.08.2006., četvrtak
Još malo pa nestalo....
|
Ovo je najsvježija reportaža popraćena sa slikama s maximirskog stadiona. Ovo što ovdje čitate tek će sutra biti objavljeno. Kako bi medijski mag Miroslav Ćiro Sina Blažević rekao: imamo prvilegiju da ovo prvi pročitamo. Došao je i taj dan kada treba otići kupiti ulaznicu za utakmicu protiv Arsenala. Na netu piše prodaja danas od 12 sati na Kvatriću i na stadionu, svakao osoba može uzeti max 7 ulaznica. I sve odgovara, s posla mogu izaći i trebam točno sedam ulaznica. U pola 11 krećem iz ureda, u 11.15 se vraćam jer sam zaboravio kišobran, a mogla bi kiša. Ovaj put idem autom, i dolazim na kvatrić u pola 12. Kako sam došao iz heinzlove bilo mi je čudno što nema ljudi (a koga god sam pitao ovih dana ide na utakmicu). I kako se približavam NAMI mislim si, možda se već prodalo ili ne daj bože ovdje se ne prodaje. Dođem do Croatia banke kad ono šok na kvadrat. Od kioska da ugla Maximirske red, ok stat ću na kraj, malo ću duže čekati, ali ću doći do karte makar mi bilo zadnje. Ja do Maximirske, kad ono šok na kvadrat, red se proteže i Maximirskom još neki 200-300m. Užas. Brzo odlučim da ću možda više sreće imati na stadionu i uputim se tamo tramvajem (jer auto sam ostavio u zvonimirovoj). Tramvaj stane kod sjeverne tribine i odmah pomislim ok nema ovdje gužve (jer nije bilo ljudi, uopće). Sokol Marić mi kaže da sa na jugu prodaju karte i uputih se tamo. A tamo šok na četvrtu. Red duplo duži nego na kvatriću, ali neću se vratiti, ostajem ovdje do večeri ako treba.  Redina ispod južne tribine, na uglu skreće prema zapadnoj tribini Je..š posao, mogu mi samo otkaz dati, tko zna kada će Dinamo igrati opet s Arsenalom. u 12:15 naleti bivši kolega s faxa i sav u nevjerici kaže kak ovo nije normalno, da je tek sada došao itd. Veli da bi stao kraj mene ali ja na red neću doći još 3 sata pa će on potražiti nekoga poznatoga i tamo se uvaliti. Ok, ako nađeš zovi i mene velim ja. Nakon 2 min zvoni telefon. Brzo dođi naprijed otvorili su još jednu blagajnu. Reko ne seri, nitko se ne miče. Ma pusti, ljudi još ne kuže, blesavi su. I odem, kad ono stvarno otvorena još jedna blagajna, stanem u red na nekih 20m od nje.  još 15.26m. Ovdje se broji svaki milimetar Zašto su ljudi bili zblesani i nisu odmah svi navalili? Zato jer na blagajni piše ZA GOSTUJUĆE NAVIJAČE. Ali prodaju karete za sve tribine. Nakon 45 min dođem do svojih pet karata i krenem natrag. Red za ovu blagajnu je prilično mali (30tak m), a za drugu je nekih 400m, jer ljudi ne kuže da mogu i ovdje kupiti. Pa zar ste toliko mutavi da vidite da u ovome drugome redu (koji je 10tak m od njh) nitk ne priča engleski i 90%ljudi nosi dinamove majce? Ali valjda će shvatiti do večeri ili dok kiša ne padne.  Pogled na one koji još moraju čekati Znači tko još nije kupio kartu vjerojatno i neće, jer sumnjam da će ostati za sutra koja karta. Uostalom imate TV, a ako vas zanima kak izgelda karta uživo, evo pa gledajte  |
- 16:35 - Narod veli.... (0) - Isprintaj - #
02.08.2006., srijeda
Susjedi
Konačno je i to gotovo. Mislim preseljenje u novi stan. Sve je super, i sve je za pet, te ću danas napisati nešto o svojim susjedima. Ne znam zašto ali nikad do sada nisam obraćao pozornost na ljude koji žive u mojij blizini. U starom stanu, u kojem sam proveo dosta vremena, znao sam samo susjede iznad mene i zubara na 3. katu (razlog je očit). Ostali me nisu nekako ni zanimali. Ni sada se situacija nije promijenila, tj nije se povećalo zanimanje za susjede, samo sam ih počeo primjećivati. Ne znam zašto ali starci su mi uvijek pizdili kada bi vidjeli da ne pozdravljam susjede (to je bilo još davno dok sam živio s njima ), jer kao to je nekulturno i nije u redu od mene. A ni sam ne znam koliko sam puta nekog od tih susjeda pozdravio, a da pri tom nisam dobio odgovor. To što tada osjećam je odvratno, dobijem osjećaj kao da sam najveća budala na ovome svijetu (mislim kada mi ne odzdrave). Kao, problem mu je reći bog ili dobar dan kad ga pozdravim ili je mutav. I tako sam jednoga dana odlučio da više neću pozdravljati susjede jer nema smisla. Prvi razlog je da su svi oni nekulturni, pa mogu i ja biti. Drugi je jer mislim da je to licemjerno jer kad mu kažem dobar dan boli me neka stvar kakv mu je i kakav će mu biti dan. Imam ja i svojih problema i stvari koje moram riješiti.Ok, vratimo se na nove susjede. Za sada mi se čine u redu, premda su malo čudni. Oni malo konzervativniji bi ih proglasili ludima (npr. Anto Kovačević – navodni playboy i moralni uzor Hrvata s diplomom i manirima bečkih škola). Krenimo redom: U mojoj zgradi stanje je sljedeće: Prizemlje: Vidio sam samo ljude u jednom stanu, u drugom nisam. Ovi su mi za sada najbolji. 2-3 studenata (manje-više, nikad se ne zna koliko ih tamo živi) su prva liga. Ljudi su mi se ponudili za pomoć kod useljenja (vjerojatno su vidjeli da mi ne treba, ali nema veze), pozvali me na tulum za dva tjedna (ali idem na Arsenal pa ništa od toga). Jedina mana dečki (i cure vjerojatno) previše vole maricu. Prvi kat: Stan ispod mene je okupirala ženska osoba od 25-26 godina. Isto ljubazna, uputila me u sva pravila u zgradi i moje obaveze (ali izgleda da nisam pažljivo slušao jer nisam zapamtio koje su mi obaveze ili ih nije rekla). Dogovorili smo kavu jedan dan, nismo još odredili. Stan lijevo od gore navedenog: neki penzići, kojih me malo strah jer čudno izgledaju i mirišu. Stan desno od stana 25-godišnje susjede: nisam vidio ljude. Drugi kat: Moj stan. Lijevo od mene: gospođa (?) od nekih 35 god. Za sada smo samo na bog Desno od mene: e ovaj mi je stan malo čudan. Iako nikada nije upaljeno svjetlo u stanu definitivno netko živi. Kak to znam, jer netko cijelo vrijeme usisava (bar 10 puta na dan), tak da im je parket već vjerojatno jako izlizan. Morat ću se malo potruditi i saznati što su tu točno događa. Treći kat i četvrti kat: još nisam bio gore, ali hoću jer se u subotu idem sunčati na krov. Susjedna zgrada na koju gleda moj stan. Prvi kat: Neka luda baba. Ne mogu objasniti zašto? Drugi kat: E ovi su mi zanimljivi. Mladi par, ili nisu? Još nisam skužio. Prozori su im uvijek širom otvoreni, a dan im izgleda ovako: Buđenje u 11, pali komp, slušalice na glavu i deri po igricama. Naravno svatko za svojim kompom. Tip se igra do 1-2 sata u noći a cura do 8 navečer kada pali tv i gleda Sjever i jug i sve iza toga. Treći kat: Studentica, ako ne onda neka patološki ovisna osoba o čitanju, jer po cijeli da sjedi za radnim stolom i čita. Ostale nisam upoznao, ali ima vremena. Jedina zamjerka novom stanu je da čišćenje stubišta plaćam 60 kn mjesečno. Ali neka izdržat ću još malo, a onda ću pučem preuzeti vlast u stanarskom savjetu zgrade i dati otkaz toj “elitnoj” čistačici i zaposliti neku koja naplaćuje razumno.  Inga i Helga su se nažalost odselile |
- 08:38 - Narod veli.... (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što možete naći ovdje.......
....sve što ja mislim da treba pisati Evo jedan brzi predsjednički za dobrodošlicu: America: "We have George Bush, Stevie Wonder, Bob Hope and Johnny Cash." Croatia: "We have Stipe Mesić, no wonder, no hope and no cash." _______________________ Sve što trebaš zapamtiti s ovoga Bloga je: Don't take promises. Bust their old rules if you have to. And when it gets hard-- and it will-- don't quit. Ever. Sve informacije o ovoj nadasve jedinstvenoj nagradnoj igri možete pronaći u postu od 28.02.2006. ili jednostavnim klikom na link ispod Ovdje trebaš KLIKNUTI 
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||