Danielaland : Svevremenski let

Odjednom su me preplavile tvoje rijeèi, iznenadio si me, èitava kiša tvoga biæa i tvoje zabrinutosti za mene.
Stajala sam kao ukopana, ja, baš i upravo ja, ona koju je nemoguæe ostaviti bez teksta,
ona koja je uvijek spremna doskoèiti, reæi, uèiniti, stajala sam pred tobom i osjeæala sam se poput djevojèice,
nisam ti proturjeèila, ne baš nimalo, zapravo uspjela sam izreæi tri do èetiri reèenice,
a sve ostalo, to si ti...ti...
Slavila sam, slavila sam unutar sebe, jer si me opominjao, upozoravao, objašnjavao mi,
a onda je poèeo pravi teatar kad si me upitao : zašto mi nisi rekla? Zašto me nisi pitala? Zašto mi nisi pokazala?
Zašto, ha?
Nisam ni tad ništa rekla, samo sam se smješkala, i nagnula glavu u stranu,
nisam jer mi se svidjela tvoja briga za mene.
Pravi muškarac se brine za onu koju voli.
Znam, sve mi je jasno...

Zajedno smo ušli u proljeæe, jer me upravo proljeæe poguralo samo, samo me vodilo, nisam ni razmišljala o vremenu,
a onda, onda kad sam te ugledala i kad si mi izdaleka mahnuo, prošlo mi je mislima, pa sad je stiglo proljeæe,
u 16:33...kod mene na satu je bilo 16: 34...dakle ti si...moje proljeæe.
Sve je bilo bez rijeèi, bez ijedne rijeèi, samo šutnja i samo pogledi, to je sada, u ovome trenutku najpotrebnije,
najiskrenije i najvjerodostojnije.
Više nema nadmetanja, niti ikakve borbe, sad je nastupila predaja.
Predaja, bez ikakvih kalkuliranja, strahova, ili pitanja.
Samo èisto bivanje u zajednièkim trenucima, pa kamo nas odvede.
U plièine ili u dubine, dopustimo, kaže mi tvoj dlan...

Iznimno loš pokušaj privlaèenja moje pažnje, neuspješan pokušaj izazivanja ljubomore,
a sve to stoga što sam te dva i pol mjeseca ignorirala, samo kimala glavom u prolazu, odgovorila na dobar dan ili na bok,
i onda si pukao kao kokica, ostala sam staložena, kao ledena kraljica.
I danas, danas si mi poput èarobnjaka izvukao kiflu posutu s makom, pa mi je poklonio i nasmijao me.
Osjeæala sam se kao Alisa u Zemlji Èudesa, i ostala sam bez rijeèi, i priznao si mi sve svoje grijehe i primila sam
mirovnu ponudu.
Prihvatila sam je.
No to ne znaèi da si u mojoj milosti.
Ne još!

I onda se naglim zahvatom obrušiš na moju najbolju prijateljicu pred mojim oèima.
Sasvim sam mirna, znam, to te zaèuðuje.
Iznutra sasvim krvarim, što zbog menstrualnog ciklusa koji mi je stigao baš danas,
em zbog ovog sada stanja.
Preko nje pokušavaš razgovarati sa mnom, a ja stojim, gledam te i mislim si;
Daniela, draga moja, ljubljena, najljubljenija od svih koji faking k?
Hahaha, hahaha, hahaha!!!
Kakva ljubav, kakvi snovi, kakve nade i sanje?
Daj, molim te, obriši tuš i maskaru s kapaka i skuliraj se!
Skuliraj se jer bejbi blu, ni ovaj, nije vrijedan crnih tragova na licu.
Ni ovaj, jebote!

Jutros sam te pronašla u svom buðenju, èim je moja svijest otvorila oèi.
Znala sam da æemo se sresti, znala sam da æu ti biti najbitnija i tako to obièno bude,
kad odredim, prihvatim i zahtijevam od same sebe, nastanila sam ti se u dušu,
to vide tvoje oèi, to vide moje oèi, mi se smijemo, mi jesmo.
Stotinu sam ti puta danas pala na um, stotinu si mi puta rekao D......, zato sam plesala,
zato sam se smiješila strancima i zato sam im pružala ruke i zagrljaje,
jer sam osjetila koliko smo živi Mi!
Tvoje tople i duboke oèi.
Moje hladne i razigrane.
Tvoja šutnja, moje rijeèi.
Mi smo se obgrlili našom razlièitošæu, i sada eto, tako, pred svima mi jesmo-nismo.
Svi vide ono što mi ne vidimo, a mi ne vidimo što to uistinu je.
Jer ponekad se svijet treba otkotrljati, odviti, prikazati i dogoditi, dok najbitniji likovi,
ti i ja, ne dopustimo jedno drugome i sebi samima biti, jednostavno biti.
Jednostavno voljeti bivanje u nama.

Željni išèekuju, hladnokrvnima je svejedno.
Ono što se odvija izmeðu tebe i mene, naš je vakuum.
Sve je lebdeæe i neodreðeno, bez svjetovne konkretnosti.
I jedino što mogu je plutati.
Plutam u svakom novom danu, èinim najbolje što znam, plivam, plivam meðu ljudima, rijeèima, dogaðajima,
a kad te sretnem, smiješim se i zastanem na tren, ne pružam ruku, ne èinim ništa baš, ništa, ništa, osim postojanja,
jer znam, jasno je, kada æeš biti spreman i kada æeš znati kako, ti æeš mi stiæi.
Nisam otišla u potragu za pismima, no danas sam pronašla istu onu èestitku koju sam ti poklonila za roðendan prije godinu dana i
dva mjeseca, nikada je do danas nisam vidjela i pomislila sam, vjerojatno, vjerojatno ova ljubav kreæe ispoèetka.
Od one toèke kada nisam imala pojma tko si ti, kada nisi imao pojma tko sam ja, ali smo si vjerovali.
Ovo je život, pa i nije prièa, ovo je svakodnevno nastojanje i ustrajanje.
Ovo nema brisanja i risanja, ovo ima sve što je.
Stoga, ovo nije post-senzacija, ovo je najbolje što je u sada.