Danielaland : Svevremenski let

Ne zanosim se lako, mene je poprilièno teško osvojiti, uvijek me osvoji pogled, odnosno svaki sam put bila oèarana time što su mi ponudile neèije oèi,
doduše ruku na srce, te prve modre, pa kasnije zelene nikada nisu uèinile ono što su tvoje, a uvijek sam preuvelièavala druge boje,
smeðe sam vidjela sasvim obiènima.
Mislila sam da više nisam kadra voljeti, odnosno, mislila sam da sam dala svoj maksimum, sve dok nisam upoznala tebe, pa se sada èini kao da sam ranije davala samo pola svoje ljubavi, pola svoga srca, pola sebe, jer u trenutku kad sam poljubila tvoje oèi, poljubila sam samu sebe, i pomalo je smiješno, lucidno, djeèje, naivno reæi, ali s tobom sam osjetila ljubav na prvi pogled, jer nisam ti znala ni godine, ni ime, niti tko si i što si, ali u trenutku kad sam utonula u tvoje oèi, utonula sam u dubine o kojima nisam mogla ni sanjati.
Ranije, to je toèno, to je sasvim toèno, ljubav je imala drugo oblièje, bila je teška, olovna, vukla me na dno, pa bi me na trenutke uzdizala, pa ponovno pokapala, i èinilo se da takvom mora biti, da je to to.
Èinilo se da je za nju potrebna moja žrtva, moje odricanje, a onda, onda si stigao ti i shvatila sam da te volim snažnije no ikoga do sada, ali da mi ne pada na um, baš nimalo, niti zeru manje biti ja.
I da æe ova ljubav moæi uspjeti, samo i ako æeš me voljeti èitavu.
Ako ne, sve æe propasti, sve æe umrijeti i naši æe se pogledi ugasiti.
Nisam se pomakla ni mrvu od same sebe, dapaèe, što više vrijeme putuje, ja sam sve snažnije svoja, što sam snažnije svoja ti me više tražiš,
ti me èvršæe stežeš za ruku i ti si mi odaniji.
Smiješno je, zbilja je smiješno, kako kad odbaciš sva nadanja, sva moranja, sva trebanja, ostane ti samo ono što imaš i možeš za dati, i primiti.
I tako ja sada šutim, tebi prepuštam kormilo, samo te gledam i samo ti dajem da me uhvatiš.
Samo ti dajem da me vodiš i ne pitam se više, što, kako, kada i zašto.
Zato što ja jesam ona koju ti ljubiš, više no što ljubiš svoj razum, i tu je sve što poèinje.

Danima sam ležala bolesna i pitala sam se kako æe ovo završiti, hoæe li pisma i dalje stizati?
Kad sam napokon stigla nièega nije bilo, baš nièega.
Ostavila sam kamen u obliku srca i na njemu sam napisala naše inicijale.
Samo to.
Danima ništa, pa ništa.
Odustala sam.
Nedostajala su mi pisma, kao što si mi i ti nedostajao, to sam si prvo morala priznati.
Tvoj topli pogled i ta sigurnost da si tu negdje.
I juèer, baš juèer, napokon smo se sreli.
Pa se podigao val, odjednom kao da æe svu onu prazninu potopiti nova oluja.
Bože, pomozi nam.

Bolesna sam i uopæe nisam stizala na mjesto gdje bi mi on obièno ostavljao pismo.
I sad smo tu gdje jesmo...nema pisma, nema mene, nema novosti.
Nisam odlazila tamo gdje...jer sam ostajala u svom domu, iako sam srcem željela iæi, ono me tražilo,
ali temperatura, ali kašalj i sve ostalo...
Ne, nisam otišla, i ni sada, u ovom trenutku ne znam o pismima ništa...
Malo mi se i plaèe, jedva i ovo tipkam...Bože, ako je suðeno, sve æe se srediti, ako nije, ako nije, ako nije...
sve æe odnijeti val nerazumijevanja...

Daniela

Poljubila sam te jutros, poljubila sam te jer sam te sanjala.
Dopuštam si vjerovati da si stvaran, iako mi izmièeš, ali ne, ne izmièeš samo meni, ti nestaješ svima.
Sva tvoja pisma, još uvijek nisam sigurna, ne, stoga promatram nebo, zvijezde, tvoje tragove, no više od svega
slušam tvoje otkucaje srca...ti mi pišeš...ti mi se otkrivaš, ti mi se daješ...
a ja, ja sve samo primam...

Razgovarala si s njim, promatrao sam tvoj govor tijela, i osjetio sam onaj glupi, vražji udarac u dno želudca,
žalac ljubomore me tako snažno protresao, mislio sam da ga više nikada neæu osjetiti, smatrao sam da je ljubomora nešto djetinjasto,
nešto što osjeæaju samo nezreli djeèaci, no kako oboje znamo, nisam se ni sam baš iskazao, no, uglavnom, vidio sam i sam da je to bio
vrlo kratak razgovor, nešto te pitao, ti si odgovorila, i produžila dalje, ali on, on se smijao, vidio sam da se naginje prema tebi,
ti si bila suzdržana, pristojna, ne, ne mogu reæi da si koketirala s njim, dapaèe, ali svejedno, ali...on je bio na mom mjestu, a sad,
gdje sam sada ja? Ovdje u ovim papirima i mislima i sve je to jednosmjerno, osim one tvoje potvrde, tvog znaka da si to ti i da ih èuvaš,
to je dobar znak, nije li?! Što èitaš i èuvaš moja pisma.
Zamišljam da je tako.
Kako god bilo, lijepo mi sanjaj, kad veèeras odeš u krevet, u mojim si mislima svake noæi, to veæ znaš, zamišljam te pored sebe,
samo to, da si tu i da slušam tvoje disanje...stalo mi je, svakoga dana još malo više, baš onda kad pomislim da sam sve rekao i priznao,
shvatim da sam tek na poèetku.
Nedostaješ mi, silno mi nedostaješ.


A!

Nasmijala si se, vjerojatno se i sad smiješ dok èitaš, uporan sam s tim pismima, iako nema drugog tvojeg pisma,
nikakvog odgovora, ali novost je ta da mi se smiješiš, i ponovno me gledaš ravno u oèi.
Sretan sam, puno sam sretniji no prošlih dana, i ponovno me pozdravljaš i kao da si neka nova ti.
Ne mogu to objasniti, uistinu ne mogu.
Zbunjen sam, ti znaš da se ne znam najbolje izražavati, meni je teško biti i verbalan, a kamoli tek ovako pismenim putem,
ali istina je da sam ovako malo slobodniji, pred tobom mi je ponekad teško izraziti se, to je stoga što me ti svojim prisustvom èiniš pomalo
nervoznim, ali ne negativno nervoznim, veæ ono, neka vrsta uzbuðenja, zaboravim gdje sam, što sam, i ništa ne postoji osim nas dvoje.
Svaki naš susret potraje tako kratko, a ako se itko zbog toga treba posipati pepelom, to sam ja.
No, da, znam, dosta je isprika, sigurno sam ti dojadio s njima, i sebi sam.
No moram biti iskren i reæi da veæ danima smišljam što æu i kako æu te iznenaditi, želim ti uzvratiti za sve ono što si ti meni dala.
Ovdje ti to predstavljam, ovako suzdržano, jer ti iako voliš iznenaðenja, ne voliš da te se stavlja pred gotov èin, obeæajem, uistinu ti obeæajem
da te moje iznenaðenje neæe ugroziti, niti tebe, niti tvoju slobodu.
Stalo mi je, uistinu je. Vrijeme je da ti to dokažem.

p.s. danas, danas si izravnala kosu, i oèi su ti posebno sjajile, ponovno sam se zaljubio u tebe, ponovno po ko zna koji put


A!