Danielaland : Svevremenski let

U ovaj noæni sat dok turisti odmaraju, oni stariji, te oni s malom djecom, ljubav se veæ vodila, odvodila, sad su veæ svi iscrpljeni i spavaju dubokim snom, jer sutra ujutro ponovno treba rano ustati, skuhati kavu, pospremiti zaostalo suðe od veèeri prije, umiti se, poèešljati se, urinirati, obaviti veliku nuždu, ili je èak i preskoèiti, pa onda, ah, sve ispoèetka, dobro je, dobro je, dobro je! Doruèak!
Nakon doruèka odlazak na plažu, mazanje s kremom za sunèanje, faktor petsto po moguænosti, jer danas se svi plaše sunca, kao to nije isto ono sunce koje nas grije oduvijek?!
No, da, nema veze, idemo mi dalje...ruèak...odmor, ponovni postupak...vraæanje kuæi, veèera, šetnja i...iii to bi bilo to.
Promatram sve te rituale koje èine ljudi koji posjeduju obitelj, i imaju naoèigled ispunjenje svojih snova, a umorni i polupijani teturaju, pa se svaðaju i tako to, tako to...
I znam, to nije šablona za sve, pogotovo ne za mene.
Za mene je noæni sat èista misao, nježnost, erotiènost, skladnost, seksualnost.
I shvaæam, mogla sam i ja pasti u istu zamku moranja, jer...jer morati se mora, tako kažu, a onda mnogi koji nisu morali morati ispadnu iz traènica,
jer ljubav sljubljena sa snom iznjedri sve.
A moranje sa strahom pogubi sve, i sebe i druge jer ostaneš u traènicama koje gube pravi smjer,
pa te vode, vode i vode gdje nièiji dlan zgrabiti te neæe.

Više ne znam gdje sam se probudila, u kojoj sam to stvarnosti stvarna, sve što je, kao da sam to sama osmislila i nametnula samoj sebi.
Gledam u to i smijem se, pa nekako kao da si sve više vjerujem, kao da uistinu shvaæam da sve to mogu iznova naèiniti boljim, drugaèijim, snažnijim.
Noæas sam koraèala otokom, upijala sam mirise ružièastog Oleandra, tako opojan, a tako otrovan, kao i muškarci, pomišljam.
I sve je nekako opipljivije baš i upravo stoga što je ljepljiv zrak, što se sljubljuje s mojom kožom, pa pomišljam, ništa nije vrijednije od ovoga ljeta.
Pa, onda opet, po tisuæiti put kažem samoj sebi : ljeto je, sada je, tu je, ti si tu, tu si, osjeæaš li?!
I skrivam se od tuðih pogleda i razgovora, jer trebam sekundu trenutak, dan samo, samo, samo za sebe, i shvaæam ne želim biti nièija, ovako svaèija.
Želim samo postojati u glazbi, u koraku, u soli, u valu, u oštrini šljunka pod stopalima.
I nitko mi više ne treba. I kako li je ta spoznaja oslobaðajuæa i istovremeno zastrašujuæa, uistinu ja sam samoj sebi Sve...

Svim æemo kostima jednom reæi zbogom, zaboraviti æemo da su prisutne u toj jami od življenja.
Logièno je, sasvim prirodno da æemo prestati odnositi jeftino cvijeæe, bukete, aranžmane, lampaše na ta grozna mjesta zbog kojih se osjeæamo kao da smo bliže tami. Grozno je pronaæi tragove koji vode tamo, pod zemlju, pa svi ti potresi, svo to nevrijeme, kiše, oluje, kao da, kao da, kao da...i zadrhti nam biæe, a najèešæe preživimo dan, dan po dan, pa onda ispoèetka neka nova runda straha, nepovjerenja, jer svi bi mi htjeli biti živi.
A onda dok živimo, kojeg li apsurda živimo život mrtvaca, bez osmijeha, bez ljubazne rijeèi, bez truda, bez angažmana, živimo samo brojeve, rijeèi, odrade, dorade, neprisustvo, laži, odgaðanja, mrvljenja i tužakanja, laskanja i ugaðanja u svoj toj želji za življenjem, zaboravimo biti ŽIVI...zaboravimo svoje snove, svoju svrhu i ljepotu, zaboravimo biti mi...i jesmo li mi onda na kraju krajeva MI ili sami sebe lažemo, ha ?

Slike su se zgusnule, one lepršaju pred mojim oèima kao zastavice obješene oko slavljenièkog vrta,
tamo gdje se odvijaju ljetne zabave, to se još nije zaboravilo, to još uvijek prikazuje neèiji trud, još nisu digli ruke,
ljudi od ljudi, još uvijek ne postoji savršena virtualna soba koja bi zamijenila ovu realnost, ovu opipljivu,
iako prvo se živi u glavi, prvo se stvara u mislima, tek onda se odvija film, malo po malo, nanizan na platno dana.
Iskoèila sam iz filmske trake, iz tvoje blizine, kako bi se opet sjedinila s morem.
I sada ovdje, daleko od svih meni poznatih i svakodnevnih lica, gradim novu prièu, novi smjer, raðam nove životne izazove,
i osjeæam se sretnijom no ikada ranije.
Uvijek je tako ljeti, uvijek me otok smekša.
Nalet turista, njihovi zvonki jezici koji se miješaju s lokalnim dijalektom, smijeh, nada, sve se èini pomalo nadrealno, po stotinu puta pomišljam,
ovo je Alisin svijet, a ja sam ona.
I veæ znam, ova histerija æe potrajati do kraja kolovoza, a onda, onda æe preko noæi, naglo, kao rukom odneseno svi otiæi,
sve æe nestati, kao da svih ovih ljudi nije bilo, i ovo æe postati neka sanjiva otoèka dolina, s pokojom maglom, s teškim zvukom trajekta,
s mirisom nafte i iznutrica riba.
I mene æe to omamiti još više, i boriti æu se kao i uvijek s povratkom na kontinent, a onda, ipak, kada se vratim, i tamo æu se ponovno
igrati i biti sretna, biti svoja i osloboðena od bilo kakvih okova, veæ sada znam, jer uvijek znam, sve æe se nadograditi, sve nadopuniti,
taj veliki mozaik zvan život. Nova pjesma, nov poèetak, novi koraci i stara-nova ja.
Uhvatila sam ponovno samu sebe u mrežu satkanu od sunèanih dana i dopuštam, dopuštam da me vodi onaj unutarnji glas,
glas djevojèice koja u meni živi i maše, maše, doziva ljude otvorenog srca da nam se pridruže.