|
Odjednom su me preplavile tvoje riječi, iznenadio si me, čitava kiša tvoga bića i tvoje zabrinutosti za mene.
Stajala sam kao ukopana, ja, baš i upravo ja, ona koju je nemoguće ostaviti bez teksta,
ona koja je uvijek spremna doskočiti, reći, učiniti, stajala sam pred tobom i osjećala sam se poput djevojčice,
nisam ti proturječila, ne baš nimalo, zapravo uspjela sam izreći tri do četiri rečenice,
a sve ostalo, to si ti...ti...
Slavila sam, slavila sam unutar sebe, jer si me opominjao, upozoravao, objašnjavao mi,
a onda je počeo pravi teatar kad si me upitao : zašto mi nisi rekla? Zašto me nisi pitala? Zašto mi nisi pokazala?
Zašto, ha?
Nisam ni tad ništa rekla, samo sam se smješkala, i nagnula glavu u stranu,
nisam jer mi se svidjela tvoja briga za mene.
Pravi muškarac se brine za onu koju voli.
Znam, sve mi je jasno...
|