|
I idemo ispočetka, danas si započela moje jutro i ugasila moj dan.
Vidio sam te čak dva puta, drugi sam ti put pokušao privući pažnju ali ti, ti si, ti si, sad to tek shvaćam tvrd orah.
Meni su oduvijek govorili da sam ja taj, ali ti, Bože, ti! U čitavom svom životu, a živim par godina duže no ti, nikada, ali uistinu nikada nisam upoznao osobu koja je velikodušnija, toplija, nježnija, draža od tebe, ALI isto tako osobu koja je toliko spremna biti hladna, distancirana, inatiti se...to sam osjetio na svojoj koži i to me koštalo pola moga života?! Ne, ne mislim da ti to nisi shvatila do sada, ali reći ću ti, moram ti reći...ti, ti kada daješ pažnju nekome, ti to daješ više od sto posto, uz tebe se čovjek osjeća najbitnijim na svijetu, osjeća se potpunim, i sad, sad kad si nestala i kad nema te tvoje pažnje, osjetio sam kako sam bez toga mizeran, prazan, običan! Pogotovo što sam vidio kako svoju pažnju daješ ljudima na ulici, jednoj si gospođi pomogla nositi stvari, drugoj si dotakla rame, ona ti se nasmiješila, čovječe, to nije stvarno, kako bi te toliko ljudi moglo voljeti?!
Kako te toliko ljudi može svojatati, a ja, ja na to nemam pravo?
Doduše na to sa si sam oduzeo pravo, ali svjedno?
Kako svi imaju jednaku pažnju, tretman od tebe?
Zar po tome ispada da sam ja samo jedan od svih ostalih?
Što ću, kako ću? Reci mi...reci...
|