Danielaland : Svevremenski let

Kriv sam što se u prvom mjesecu ove godine nije ispisalo što se trebalo, a to je moja ljubav prema tebi.
A to je moja nježnost, moje htjenje i moje sve što se želi ujediniti, povezati s tobom.
Znam, ja ti to sada pišem, jer ti nikada nisam znao reæi, a ti æeš to morati vagati.
Morati æeš odluèiti vjerovati osobi koja samoj sebi ne vjeruje.
Znam da nema dovoljno za, ali nema ni protiv.
Nema nièega osim mene ovakvoga.
Ja se sada predajem, vjeruj mojim pogledima, mojim oèima, molim te, vjeruj mi...
Vjeruj mi jer ja nemam ništa više osim toga da ti dam, osim molbe, da mi vjeruješ...

I idemo ispoèetka, danas si zapoèela moje jutro i ugasila moj dan.
Vidio sam te èak dva puta, drugi sam ti put pokušao privuæi pažnju ali ti, ti si, ti si, sad to tek shvaæam tvrd orah.
Meni su oduvijek govorili da sam ja taj, ali ti, Bože, ti! U èitavom svom životu, a živim par godina duže no ti, nikada, ali uistinu nikada nisam upoznao osobu koja je velikodušnija, toplija, nježnija, draža od tebe, ALI isto tako osobu koja je toliko spremna biti hladna, distancirana, inatiti se...to sam osjetio na svojoj koži i to me koštalo pola moga života?! Ne, ne mislim da ti to nisi shvatila do sada, ali reæi æu ti, moram ti reæi...ti, ti kada daješ pažnju nekome, ti to daješ više od sto posto, uz tebe se èovjek osjeæa najbitnijim na svijetu, osjeæa se potpunim, i sad, sad kad si nestala i kad nema te tvoje pažnje, osjetio sam kako sam bez toga mizeran, prazan, obièan! Pogotovo što sam vidio kako svoju pažnju daješ ljudima na ulici, jednoj si gospoði pomogla nositi stvari, drugoj si dotakla rame, ona ti se nasmiješila, èovjeèe, to nije stvarno, kako bi te toliko ljudi moglo voljeti?!
Kako te toliko ljudi može svojatati, a ja, ja na to nemam pravo?
Doduše na to sa si sam oduzeo pravo, ali svjedno?
Kako svi imaju jednaku pažnju, tretman od tebe?
Zar po tome ispada da sam ja samo jedan od svih ostalih?
Što æu, kako æu? Reci mi...reci...

Sluðen sam. Ne znam kako ti priæi, jer bježiš od mene, èim me ugledaš mijenjaš stranu, mijenjaš smjer, znam još uvijek si ljuta!
Ti si se otuðila od mene, a ja sam sav sjeban, to je istina, stvarno sam loše, trebao bi biti bolje, ali nisam, onog trenutka kad sam ti rekao da želim da se
distanciramo, jer ne prihvaæaš moje uvjete, osjeæao sam se moæno, kao jebeni, idiotski kralj, kralj gluposti, sada shvaæam!
Oèekivao sam da æeš me moliti, da, jesam, idiot jesam! Oèekivao sam da æeš biti loše, da æeš me pokušati povratiti, ali ti si rekla : distanca?
U redu, poštujem tvoj izbor, uvijek poštujem tuði izbor. Shvatila sam...Povrijedio si me....i otišla si...okrenula si se samo jednom i rekla : povrijedio si me, zbilja si me povrijedio...nadodao sam ti: i ti si mene povrijedila...ali nisam imao pravo na to, jer nisi...uistinu nisi...
Nakon što si otišla, istoga sam trenutka zažalio.
Od tada ja za tobom posežem rukom, a ti, ti si sve dalja...
Znam, nemam prava prigovarati...krivica je moja...moja i plašim se da si mi sve dalja...

Noæas sam te sanjao, sanjao sam kako te ljubim, bilo je tako stvarno, tako ludo stvarno,
sjedila si mi u krilu, okrenuta licem prema meni i ljubio sam te, moji su prsti bili ušuškani u tvojoj divljoj kosi,
tvojim plavim slapovima, slapovima koje uvijek s divljenjem promatram, ti znaš koliko volim tvoju neukrotivu kosu.
Svaku nijansu, promjenu uvijek zamijetim, pa te pitam, kažem ti, a ti, ti se uvijek smiješiš i kažeš, pa da, pa da!
Imam osjeæaj da je želiš odrezati, skratiti, molim te, ne èini to, nemoj! Pusti je da živi i da raste, ja toliko jako volim tvoju kosu...
No, ne, nisam više toliko umišljen, ne tražim te to zbog sebe, nego zbog tebe, tvoja je kosa, tvoja snaga, to znaš ti, to znam i ja.
I sada sam oèaran i izgubljen i pomalo dosadan i sam sebi, jer oni koji su opèinjeni oni prièaju samo o objektu svoje žudnje.
Možeš li shvatiti, ali uistinu da sam se tek sad izgubio, tek sad kad sam shvatio da ti neæeš uèiniti ništa, ama baš ništa da me osvojiš?
Možeš li shvatiti da sam tek sad shvatio, koliko sam se prevario u tebi?
Dopustio sam si biti glup i dopustio sam vjerovati da bi žena poput tebe mogla plakati zbog mene?
Sam sam sebi smiješan!
Da, znam, tebi je možda bilo žao, možda ti je bilo teško, ali žena poput tebe, jasnije je, ne žali za onim koji nema što za dati!
Prošli ja ti nije dao ništa, baš ništa, jer je bio ku-ka-vi-ca!

Jutros sam te probudio u sedam i èetrdeset, sigurno jesam, kazaljka je bila na kazaljci i ja sam sve svoje misli uputio tebi,
slao sam ti nježnost, ljubav, toplinu i èežnju, neobièno je tako razgovarati sam sa sobom, a pisati tebi.
Znam da mi druge nema, jer ovaj naš, ovaj moj cirkus koji ja tebi dajem traje skoro dvije godine, toliko ja tebe tražim i toliko ti ne dajem ništa konkretno.
Ti si toliko strpljiva, znam da jesi, a ja sam, ja sam toliko neodluèan, to je. To je istina.
Jedan dio mene zna da ti želiš sve što je moje, taj isti dio mene zna da ti to želi dati, ali pitam se što ako poželiš više, ha?
Što æu onda?
Ali ne mogu, više ne mogu lagati samoga sebe, osjeæam da moram dati sve od sebe, pa ako sve propadne, ako ispadne kaos, ako bude smak moga svijeta, pa što?! Jednom sam u životu stavio sve na kocku, ali ne bezveze, ne za bilo koga, veæ za onu za koju sam vjerovao da vrijedi staviti sve na kocku.
Tvoje su strasti tako oèigledne, i danas, i danas nisam mogao prestati gledati u tebe, ti si prièala sa dvije razlièite žene, smiješila si se, obje su te pokušale zadržati za sebe, ali ti si, ti si odabrala onu kojoj treba nositi vreæice iz duæana, i uèinila si to, uvijek to èiniš! Prvo, iskreno, prvih par puta kad sam te vidio da pomažeš drugima, mislio sam ona fejka, ona samo želi sebe prikazati boljom no što je, ali onda sam shvatio kako ti to intuitivno i spontano èiniš, i osjetio sam se glupim...Ona je ona, stvarno je, ona nije pozerka...ona se ne boji dati, jer zna da to što daje, od nje ništa ne oduzima, dapaèe.
Opet sam se zaljubio u tebe, iako si mi bila toliko daleka i nedohvatna, samo sam ti uhvatio pogled, ali i to je dovoljno, više no dovoljno, od žene poput tebe dovoljan je i taj tvoj rašèupan i šašav pramen kose koji ti bježi, maštam, maštam da pripada i prilazi meni...

Ne znam da li je uistinu moguæe u malo više od dva tjedna naglo ostarjeti, ali èini se da je to tako, naime danas me kolega upitao što mi se to dogodilo?
Odgovorio sam mu da nemam pojma na što on to toèno misli, on mi je rekao, èovjeèe izgledaš drugaèije, skroz drugaèije, ko da to nisi ti,
izgledaš starije, umornije, jesi li dobio koju kilu?!
Kao da mi je netko opalio šamarèinu iz vedra neba!
Zar sam toliko onemoæao od kad smo ti i ja razdvojeni, od kad smo na dva kraja svijeta?
Zar naše tijelo osjeæa kad uèinimo katastrofalnu pogrešku?
Zar nas naše tijelo želi kazniti?
Zar sam uistinu postao sjenka muškarca kakav sam bio?
Otuširao sam se i stao pred ogledalo nag, i uistinu sve je tu, ali sve kao da se ne slaže, kao da sam izmiješao pogrešne dijelove sebe.
Zar sam one najbolje ostavio kraj tebe? Spavaju li oni uz tebe, maze li te, dodiruju li te?
Vode li ti moji najbolji dijelovi mene ljubav s tobom, a ja ovdje sam i ovako iscrpljen, iscijeðen?
Ponovno smo se sreli, danas nisi svrnula pogled kad sam te pogledao, dapaèe, danas si me gledala s onim istim žarom,
a možda sam to umislio? Moj je pogled bio moleæiv, samo sam želio što duže utopiti se u tebi, danas, danas si mi to dopustila.
Promatrao sam te i promatrao, i èinila se vjeènost, a zapravo možda je sve skupa bila jedna jedina minuta.
Da, to je veæ mnogo, jer do sad nisam uspio uhvatiti više od par sekundi.
Danas si mi dopustila da uronim u tvoje oèi, tvoje oèi more.
Možda ipak, ipak postoji nada, nakon svega, nešto nas spaja...

Danas smo se susreli, srce mi je poskoèilo kad si usporila hod, danas naime nisi ubrzala, bila si smirena, hitra, ali smirena, vidio sam te kako se smiješiš dok mi prilaziš, ali onako suptilno, moj je pogled bio dug i potražujuæi, a ti, ti si me pogledala kratko, slatko i nježno, sada znam, jasno mi je, ne postoji samo muški ponos, nego i ženski, a on je èak i èvršæi, dugotrajniji, teško slomljiv, kao od èelika, no istina je takva da to ne posjeduju sve žene, zato, ah, ti, ti me bodeš i proganjaš i muèiš i ne mogu si pomoæi jer ti...ti...ti!
Ali dala si mi malo snage i malo nade, iako sam trebao više, priznajem jesam, ne bi ti to rekao onako javno, uživo, ali da, samo sam želio da mi kažeš nešto više od bok, jer rekla si mi bok, u prolazu, i to mi je popravilo dan, to mi je dalo nadu, snagu, Bože, osjeæam se kao nov èovjek!
Ja ovakav, da èekam samo to bok, da èekam samo pogled i tvoj mig, tvoju suglasnost, to je sasvim ludo?!
A moram ti reæi da sam ti se odluèio predati, ali ne onako kako ti misliš, sada mi je jasnije da æu ja, baš ja morati poduzeti konkretne korake,
da æu te morati oteti od tuge i gluposti, da æu morati postati èovjek koji ti daje svijet na dlanu, jer manje ne zaslužuješ.
A i ne želim ti dati manje. Sve mi je jasnije...jasnije...

Još uvijek sam u pozitivnom šoku, iskreno, najiskrenije nisam oèekivao da æeš mi napisati odgovor,
nadao sam se, jesam da æeš mi ostaviti trag, ali pisani odgovor ne! Stvarno ne.
I sad dok ti ovo pišem, èuvam taj komad papira u svom džepu, nosim ga uza sebe èitavo vrijeme,
dragocjen mi je, vrjedniji od milijun dolara, iako je to isprazna fraza.
Shvatio sam što si mi željela reæi, prihvaæam to, prihvaæam sve što je od tebe, sad mi je jasno da ti ne želiš da pred tobom budem crv,
ili beskièmenjak, kao ni pretjerano dominantan, prepotentan, ti oèito želiš da budem ja ja, jer si ti ti.
Volio bih, uistinu da, da ti to mogu dati. To mi je najveæa želja.
Želim skinuti sve maske i ogoliti ti se, sad tek sad uistinu shvaæam da si ti ta pred kojom bi imao snage za to.
Trebam te, tako te trebam, trebam da mi to dopustiš i da to obgrliš.


A!

Uvod i pojašnjenje: odluèila sam mu ne samo dati znak, tako da mu ostavim prvo slovo svoga imena,
veæ sam mu odluèila uzvratiti pismom, moje pismo prilažem:


Ja sam, da, primam pisma, uzimam ih i spremam, svako proèitam po nekoliko puta i onda krenem na spavanje.
D je moje poèetno slovo.
D kao dar, dodir, dom, dah, damast, dan.
D je i kao daljina, u ovom trenutku osjeæam da si mi dalek i stran.
Ne proðe ni jedan dan da ne pomislim koliko sam te željela u svojoj svakodnevici, koliko sam ti dala prostora i slobode,
koliko sam ti vjerovala i koliko sam ti se prepustila.
Ne, nimalo ne žalim, znam da sam sada gdje trebam biti, snažnija i sigurna u sebe i svoje odluke.
Zapamti, ja sam spremna voljeti dubinom svih mora i oceana, ali sam spremna biti ravnodušna širinom èitavog svemira.
Ne postojiš ti ispred mene, kao što ni ja ne postojim ispred tebe.
Mogu samo biti tvoja ravnodnevnica ili ništa.
Ti nisi na pijedestalu, ti nisi na tronu.
Ja bez tebe mogu, jer o tebi ne zavisim, ne ovisim, ja tebe želim, trebam i prihvaæam, ali isto tako ja tebe ne trebam da bi bila ja.
Što tražim za sebe, dajem i drugome.
I ne dajem ti nikakav mig, nikakav znak, ovoga puta prepuštam kontrolu.
Napokon sam se prepustila ovom vihoru, ovom vremenu i prostoru i dopuštam.
Ti èini što ti je na srcu, na volji i na zamisli, a što æu ja, ne znam ti reæi, ne to nije ljutnja, ne to nije zamjeranje, niti osveta,
ja samo sada, ovako ostavljena, ali ponovno sastavljena promatram nebo, zvijezde, sunce, i dobro mi je, dobro sam.
Obrisala sam suze i jedva sam došla do zraka. Oprostila sam si.
Ti samo budi ti, pa onda neka bude što biti mora.


D.

Ne mogu, jednostavno ne mogu više ovo izdržati, molim te, molim te, uèini mi samo jednu malu, najmanju sitnicu,
samo mi ostavi znak, znak da si ti ta koja èitaš ova pisma, da si ti ta koja ih ipak uzme kuæi, molim te!
Ako si to ti, ostavi mi prvo slovo svoga imena u zaklonu. Samo da znam da si to ti.
Jednom si mi rekla, ne muèi me, molim te, a ja sam te muèio, bio sam neumoljiv!
Znamo oboje da možeš, ako želiš možeš, imaš svo pravo, ja ti to priznajem, svaki dan tvoje šutnje je muèenje,
na to sam spreman, ali ovo neznanje da li netko drugi uzima pisma i baca ih, zbilja mi teško pada.
Ako itko treba biti moj muèitelj, molim te, to budi ti, samo ti!


A!

Sjeæaš se one veèeri kad sam ti rekao da nisam ljubitelj parfema, ali da ti uvijek jako lijepo mirišeš, a ti, ti si se bila pomalo uvrijedila?!
Pa si me tako dobro oprala, rekla si : e pa vidiš, ja volim parfeme, svaka prava žena ima svoj parfem, jer parfem je peèat ženine osobnosti, shvaæaš?!
Ušutio sam, bio sam posramljen, od tebe uvijek dobijem u najneoèekivanijem trenutku tako pametan odgovor, a da ti uopæe nisi nimalo prepotentna, niti se prikazuješ boljom no što jesi, ti si uvijek ti. Ta tvoja divlja i istovremeno nježna osobnost te uvijek èini tako ranjivom, zapravo ranjivom.
Zato što je se pomalo sramiš, neugodno ti je kad moraš podiæi gard, kad moraš biti oštra, a istovremeno neugodno ti je kad si pretjerano nježna, to tvoje stalno traženje balansa je divno, jer si vjerodostojna, iskrena, vidi se da ne glumataš, nego živiš.
Zato što ne stvaramo nove zajednièke uspomene, zato rovarim po svom pamæenju i pokušavam se prisjetiti svih tih sitnih scena, scena u kojima sam uživao, blagovao sam ih kao najveæe delicije, i onda, onda sam ih sam sebi naprasno ukinuo i oduzeo!
Što je najgore, sada sam ih gladan, gladan sam ih kao da sam proveo mjesec dana u pustinji bez hrane i vode.
Ono što je gore od ièega je strah, da bi ta glad mogla postati trajna, do kraja moga života, ne dopusti to, molim te!


A!

Onaj prvi dan kad sam te vidio u prolazu ostao sam bez daha, kao da me je netko udario šakom u trbuh, osjetio sam takvo uzbuðenje,
takvu radost, ali i takav strah, strah jer kad sam pogledao u tvom smjeru, vidio sam kako me izbjegavaš, vidio sam da sklanjaš pogled,
a onda, onda kad si ipak na trenutak podigla glavu i pogledala me ravno u oèi, tvoje su oèi bile ledene, hladne, tamne, skoro pa sive, ali na trenutak uèinilo mi se da su ti oèi pune suza. Na trenutak sam se zamrzio. Pitao sam se zar sam za to kriv?
Prošla me jeza, pomislio sam kako bih te najradije zagrlio, ali produžio sam dalje, satima sam se kasnije pitao, da li sam ti ipak trebao priæi?
Hoæu li smoæi snage i hrabrosti ikada ti više priæi? Nedostaješ mi svakoga dana, svakoga trenutka i pitam se nedostajem li i ja tebi? Želim vjerovati da je to obostrano. Želim vjerovati da još ima nade i èežnje i u tebi. Sad samo èekam, strpljiv sam, znam da moram biti, èekam da mi dopustiš.
I želim ti reæi da si ljepša no ikada ranije. Ljepša si od kad si skupila svoju snagu, od kad si me smaknula s trona.
Ljepša si dok projuriš ulazom u šumu misleæi da te ne vidim, da te nisam uhvatio pogledom, a ja te èekam u zasjedi i spreman sam ti dati još vremena.
Znam, duboko u sebi znam da æeš mi jednom reæi dopuštam ti, a ja æu na tome biti zahvalan, zahvalan do suza, suza za suzu, hoæe li to ikad vrijediti u našem sluèaju?!


A!

Veèeras dok ti pišem èujem kako lije ko iz kabla i odjednom mi se stvara grè u želudcu, jer pomišljam kako æu sutra staviti pismo,
kako?! Ako ga stavim u nepropusnu vreæicu, ono æe ostati saèuvano, ali hoæeš li ga ti naæi? Sigurno neæeš niti trèati, niti hodati šumom po kiši,
a opet, jedna mala, majušna mrvica nade mi kaže, ona æe doæi po pismo, èak i ako pada kiša, i što ako pisma ne bude?
Tek tada æu ispasti idiot. Napisao sam ti u prvom pismu da æu ti pisati sve dok mi ne odgovoriš, sada si ne mogu dopustiti odustati!
Zato æu ovo napisati sada prije spavanja, i sutra æu se pobrinuti ostaviti ga u kamenom zaklonu, nadam se, nadam se da ih pronalaziš ti, da to nije netko sasvim drugi, jer...Ne želim uopæe tako misliti, ne smijem si to dopustiti, moram vjerovati u sebe, ali još više od svega, moram vjerovati u tebe, a nisam ti vjerovao i to je moje priznanje, još jedno u nizu. Nisam si dopustio vjerovati ti, mislio sam da si previše nestvarna, previše dobra da bi to bilo istinito.
Možda zbog toga što sam imam toliko mana, pa mi je bilo nemoguæe povjerovati da postoji jedno tako èisto i nevino biæe, biæe koje nije spremno manipulirati, niti kalkulirati, to kako se ti predaješ bez imalo zadrške, to me je u isto vrijeme opèinilo, ali i preplašilo.
Najviše od svega sam se plašio da æu te pustiti u srce, da æu te pustiti u svoj život i da æu ti za kratko vrijeme postati dosadan, nezanimljiv, poput igraèke da æeš me baciti u kut, a to je vjerojatno zbog mog straha da nisam dovoljno dobar za tebe.
Lakše je pripasti nekome tko ima više mana, tko je možda èak i glup, to ti moram priznati, jer s takvom je osobom mirnije živjeti, jednostavnije.
Nema velikih trenutaka, sve je poput ravne crte i to je to. Poput pamuènog veša, relativno ugodno, je ponekad pomalo bezlièno, ali sigurno.
A ono što moraš i sama priznati s tobom je sve nepredvidivo, tebe se ponekad ne može uhvatiti niti za glavu, niti za rep. Uvijek stotinu èuda i situacija s tobom, ono što je najluðe, priznajem sam sebi da je takav život puno sadržajniji i uzbudljiviji, ali nekad se èini da je samim time puno teži, zahtjevniji.
Zato sam bio ljut na tebe, u meni si pobuðivala boljeg muškarca, podizala si ljestvicu, a ja sam se bojao popeti na prvu preèku.


A!

Ono što mi najviše od svega nedostaje jer te više ne viðam, je to što si uvijek vedra, to kako pristupaš ljudima,
smiješiš se, to me prvo zaèudilo kod tebe, nikada nisam osjetio da se smiješ na silu, ili da si sretna na silu, ti imaš sjaj u oèima
kad si okružena s ljudima. To se zbilja rijetko kad doživi, i najiskrenije, to, to me privuklo kod tebe, jer ti se èiniš tako živom,
zbilja živom, ti ne spavaš, nisi troma, nit si poput uspavane ljepotice iz bajke, uz tebe mi se èini kao da život uistinu je živ.
Jer posao, obaveze, dogaðaji i dani nekako budu isti, pomalo bezlièni, tu i tamo komadiæ neke boje, a kad si ti tu, èini se kao da je nemoguæe
da se ne dogaðaju lijepe i obojane situacije. Èesto sam razmišljao o tome, ispoèetka ti to nisam namjeravao niti reæi, a sad kad sam shvatio da sam te izgubio, sad ti odjednom imam toliko toga za reæi i zato se prepuštam i uèim se pisati i govoriti ti na taj naèin, jer ne znam hoæu li imati više bilo kakve druge moguænosti. Nekad kad mi nedostaješ toliko jako, sjednem u automobil, i rukom dotaknem sjedalo gdje si sjedila, zaklopim oèi i vrtim èitav taj naš razgovor, te minute koje su presudile, ta moja glupost i nespremnost, muški ponos i ego, nikada još nisam sreo ženu koja ne bi uèinila kako ja to od nje zahtijevam, nikada mi se nijedna nije suprotstavljala, uvijek su me lovile i trèale za mnom, bio sam tako zbunjen, znam koliko vrijediš, koliko si ponosna na sebe, i znam da si moja svjetlost bez koje ne mogu živjeti. Ne proðe minuta u satu, danu da se nisam pokajao, pokajao što sam dopustio da mi klizneš niz prste.


A!

U jednom tom trenutku shvatim gdje sam, sjedim u predvorju hotela, hotel ima poèetno slovo neèijeg imena,
razgovaram sa sutkinjom i razmišljam kako me život doveo do ovog trenutka,
gdje sam bila prije godinu dana?!
Ona mi u jednom trenutku govori, moram se naviknuti da ti govorim ti, a ne vi.
Kimam joj glavom, dopuštam joj da govori, jer vidim koliko joj je potrebna moja pažnja,
koliko joj godi što je biæe poput mene uistinu sluša i upija je.
Ona me kao i mnogo ljudi ranije pokušava zadiviti, a to je, to je tako jako teško, zato to i pokušavaju.
Mene rijetko tko može impresionirati, meni je sve ljudsko znano.
I onda mi ona spomene èovjeka koje nosi tvoje ime, sjetim se, prisjetim kako sam te danas vidjela
èak dva puta, baš dva, nisam sigurna jesi li i ti mene vidio, jer sam nestajala, veæ danima nestajem.
Veæ danima shvaæam da je najbolje nestati.
Upitam je u jednom trenutku, što vi mislite, sa svim tim vašim iskustvom, što èovjek može uèiniti èovjeku,
a da on uèini sve što ovaj traži od njega? Ha?
Veæ vidim da je zbunjena i da me ne razumije, i znam da æe odgovoriti drugaèije.
Kaže mi, misliš magija?
Ne, ne mislim o magiji, veæ što èovjek svojim dijelima može uèiniti da drugu osobu navede da uèini nešto za njega,
nešto što ta osoba ne želi? Što zapravo ne želi?
I iskreno, nisam uopæe zapamtila njen odgovor, iako je izvanredna žena i nemam pojma što ja tu radim s njom?
O èemu mi to prièamo, o odreðenom predmetu ili o intimnim stvarima?
Nedjelja je.
Zapravo shvaæam da joj nisam postavila konkretno pitanje, da li je najgore što èovjek èovjeku može uèiniti ignorancija?!
Ali onda samoj sebi kažem, pa znaš da je to tako.
Ignoriranje je najveæa moguæa kazna.
I nastavljamo u revijalnom tonu, pomišljam, ne shvaæam tko normalan želi piti èaj i kavu u predvorju hotela?
Možda tek oni koji žele sami sebe uvjeriti da su još uvijek tu, tu negdje pri vrhu.
Nemam pojma, zbilja nemam, ja sam uvijek u vrhu svog postojanja. Ne dovodim to u pitanje.
I odjednom joj kažem, mislim da je vrijeme da idemo kuæi, tri i pol sata smo provele prièajuæi, hvala vam.
I ona me prati do stanice, ulazim u bus, vrata se zatvaraju, slobodna sam, ponovno sam slobodna.
Spuštam se u sjedalo i tonem u polumrak.

U jednom sam se trenutku pronašla u savršenoj odjevnoj kombinaciji,
nikada nisam bila ljepša, samouvjerenija, pa mogu èak i reæi svoja.
Blistala sam, ljudi su me zaustavljali, smiješili mi se, muškarci mi se obraæali bez razloga,
namigivali mi, prepuštali red u duæanu i bilo mi je drago, nikad to ne iskorištavam, uvijek mi bude pomalo neugodno.
Ne, ja nisam jedna od onih žena koje su navikle da zbog svoje ljepote imaju èitav svijet na dlanu,
ja sam se uvijek morala truditi osvajati sve.
I onda sam u tom jednom danu shvatila da ne trebam ništa osvajati, ja sam ona koju se treba osvajati.
Nije lako biti žena koja se èitav život mora nekome dokazivati, da je inteligentna, sposobna, samosvjesna, hrabra,
da ne treba nikoga i ništa da bi vladala svojim svijetom.
Nije lako biti takva žena, jer u biti takva žena ne bi trebala niti biti.
Žena bi trebala biti u svojoj ženskoj energiji i više primati, no davati, ali kad si jedino dijete u obitelji,
kad te odgaja djed i kad jednostavno od malih nogu znaš da možeš sve sama, teško se prepustiti i to je moj ''grijeh!''
I onda te muškarci smatraju presnažnom za njih, prevelikom, preSVE!
U tom si me istom danu pokušao staviti na svoje mjesto, jer ti si ipak malo previše nesiguran i nestabilan da bi
uživao i živio s ovakvom ženom.
Hodajuæim èudom...a èudo sam koje se svima smiješi, koje nepoznatim ljudima èestita Novu, koja nekog uhvati za ruku
ako ne može uæi u tramvaj, ili koja bakicama spušta kolica iz busa.
Ne jer to moram, veæ jer volim vidjeti da to nekoga dirne i razveseli.
I èudo želi uvijek biti èudo, davati i veseliti se, ne boriti se protiv srca, niti protiv ljubavi.
I teško mi te je vidjeti sada tako dalekog i tužnog, tražiš moj pogled i samo malu mrvicu mene,
jer sklonilo ti se sunce i sad su pred tobom samo ovi teški, tmurni oblaci.
No, dušo, dušo draga, kad jednom odem, kao što sam otišla od tebe s reèenicom : Jako si me povrijedio, i kad sam ti okrenula leða,
moraš shvatiti da je to konaèno zbogom.
I nema te sile, niti jednog tvog pokušaja, da bi me mogao povratiti.
Kad jednom odem rušim, spaljujem most iza sebe.
Danas, danas si i sam to shvatio, kad si me pokušao uhvatiti u svoj pogled, ali mene, mene više nema tu,
samo hladnoæa, sibirska zima, najtoplije ljeto zamijenila je snažna zima...ja sam tvoja duga i nepregledna zima.