|
Jutros sam te probudio u sedam i četrdeset, sigurno jesam, kazaljka je bila na kazaljci i ja sam sve svoje misli uputio tebi,
slao sam ti nježnost, ljubav, toplinu i čežnju, neobično je tako razgovarati sam sa sobom, a pisati tebi.
Znam da mi druge nema, jer ovaj naš, ovaj moj cirkus koji ja tebi dajem traje skoro dvije godine, toliko ja tebe tražim i toliko ti ne dajem ništa konkretno.
Ti si toliko strpljiva, znam da jesi, a ja sam, ja sam toliko neodlučan, to je. To je istina.
Jedan dio mene zna da ti želiš sve što je moje, taj isti dio mene zna da ti to želi dati, ali pitam se što ako poželiš više, ha?
Što ću onda?
Ali ne mogu, više ne mogu lagati samoga sebe, osjećam da moram dati sve od sebe, pa ako sve propadne, ako ispadne kaos, ako bude smak moga svijeta, pa što?! Jednom sam u životu stavio sve na kocku, ali ne bezveze, ne za bilo koga, već za onu za koju sam vjerovao da vrijedi staviti sve na kocku.
Tvoje su strasti tako očigledne, i danas, i danas nisam mogao prestati gledati u tebe, ti si pričala sa dvije različite žene, smiješila si se, obje su te pokušale zadržati za sebe, ali ti si, ti si odabrala onu kojoj treba nositi vrećice iz dućana, i učinila si to, uvijek to činiš! Prvo, iskreno, prvih par puta kad sam te vidio da pomažeš drugima, mislio sam ona fejka, ona samo želi sebe prikazati boljom no što je, ali onda sam shvatio kako ti to intuitivno i spontano činiš, i osjetio sam se glupim...Ona je ona, stvarno je, ona nije pozerka...ona se ne boji dati, jer zna da to što daje, od nje ništa ne oduzima, dapače.
Opet sam se zaljubio u tebe, iako si mi bila toliko daleka i nedohvatna, samo sam ti uhvatio pogled, ali i to je dovoljno, više no dovoljno, od žene poput tebe dovoljan je i taj tvoj raščupan i šašav pramen kose koji ti bježi, maštam, maštam da pripada i prilazi meni...
|