|
Noćas sam te sanjao, sanjao sam kako te ljubim, bilo je tako stvarno, tako ludo stvarno,
sjedila si mi u krilu, okrenuta licem prema meni i ljubio sam te, moji su prsti bili ušuškani u tvojoj divljoj kosi,
tvojim plavim slapovima, slapovima koje uvijek s divljenjem promatram, ti znaš koliko volim tvoju neukrotivu kosu.
Svaku nijansu, promjenu uvijek zamijetim, pa te pitam, kažem ti, a ti, ti se uvijek smiješiš i kažeš, pa da, pa da!
Imam osjećaj da je želiš odrezati, skratiti, molim te, ne čini to, nemoj! Pusti je da živi i da raste, ja toliko jako volim tvoju kosu...
No, ne, nisam više toliko umišljen, ne tražim te to zbog sebe, nego zbog tebe, tvoja je kosa, tvoja snaga, to znaš ti, to znam i ja.
I sada sam očaran i izgubljen i pomalo dosadan i sam sebi, jer oni koji su opčinjeni oni pričaju samo o objektu svoje žudnje.
Možeš li shvatiti, ali uistinu da sam se tek sad izgubio, tek sad kad sam shvatio da ti nećeš učiniti ništa, ama baš ništa da me osvojiš?
Možeš li shvatiti da sam tek sad shvatio, koliko sam se prevario u tebi?
Dopustio sam si biti glup i dopustio sam vjerovati da bi žena poput tebe mogla plakati zbog mene?
Sam sam sebi smiješan!
Da, znam, tebi je možda bilo žao, možda ti je bilo teško, ali žena poput tebe, jasnije je, ne žali za onim koji nema što za dati!
Prošli ja ti nije dao ništa, baš ništa, jer je bio ku-ka-vi-ca!
|