|
Ne znam da li je uistinu moguće u malo više od dva tjedna naglo ostarjeti, ali čini se da je to tako, naime danas me kolega upitao što mi se to dogodilo?
Odgovorio sam mu da nemam pojma na što on to točno misli, on mi je rekao, čovječe izgledaš drugačije, skroz drugačije, ko da to nisi ti,
izgledaš starije, umornije, jesi li dobio koju kilu?!
Kao da mi je netko opalio šamarčinu iz vedra neba!
Zar sam toliko onemoćao od kad smo ti i ja razdvojeni, od kad smo na dva kraja svijeta?
Zar naše tijelo osjeća kad učinimo katastrofalnu pogrešku?
Zar nas naše tijelo želi kazniti?
Zar sam uistinu postao sjenka muškarca kakav sam bio?
Otuširao sam se i stao pred ogledalo nag, i uistinu sve je tu, ali sve kao da se ne slaže, kao da sam izmiješao pogrešne dijelove sebe.
Zar sam one najbolje ostavio kraj tebe? Spavaju li oni uz tebe, maze li te, dodiruju li te?
Vode li ti moji najbolji dijelovi mene ljubav s tobom, a ja ovdje sam i ovako iscrpljen, iscijeđen?
Ponovno smo se sreli, danas nisi svrnula pogled kad sam te pogledao, dapače, danas si me gledala s onim istim žarom,
a možda sam to umislio? Moj je pogled bio molećiv, samo sam želio što duže utopiti se u tebi, danas, danas si mi to dopustila.
Promatrao sam te i promatrao, i činila se vječnost, a zapravo možda je sve skupa bila jedna jedina minuta.
Da, to je već mnogo, jer do sad nisam uspio uhvatiti više od par sekundi.
Danas si mi dopustila da uronim u tvoje oči, tvoje oči more.
Možda ipak, ipak postoji nada, nakon svega, nešto nas spaja...
|