|
Danas smo se susreli, srce mi je poskočilo kad si usporila hod, danas naime nisi ubrzala, bila si smirena, hitra, ali smirena, vidio sam te kako se smiješiš dok mi prilaziš, ali onako suptilno, moj je pogled bio dug i potražujući, a ti, ti si me pogledala kratko, slatko i nježno, sada znam, jasno mi je, ne postoji samo muški ponos, nego i ženski, a on je čak i čvršći, dugotrajniji, teško slomljiv, kao od čelika, no istina je takva da to ne posjeduju sve žene, zato, ah, ti, ti me bodeš i proganjaš i mučiš i ne mogu si pomoći jer ti...ti...ti!
Ali dala si mi malo snage i malo nade, iako sam trebao više, priznajem jesam, ne bi ti to rekao onako javno, uživo, ali da, samo sam želio da mi kažeš nešto više od bok, jer rekla si mi bok, u prolazu, i to mi je popravilo dan, to mi je dalo nadu, snagu, Bože, osjećam se kao nov čovjek!
Ja ovakav, da čekam samo to bok, da čekam samo pogled i tvoj mig, tvoju suglasnost, to je sasvim ludo?!
A moram ti reći da sam ti se odlučio predati, ali ne onako kako ti misliš, sada mi je jasnije da ću ja, baš ja morati poduzeti konkretne korake,
da ću te morati oteti od tuge i gluposti, da ću morati postati čovjek koji ti daje svijet na dlanu, jer manje ne zaslužuješ.
A i ne želim ti dati manje. Sve mi je jasnije...jasnije...
|