|
Sjećaš se one večeri kad sam ti rekao da nisam ljubitelj parfema, ali da ti uvijek jako lijepo mirišeš, a ti, ti si se bila pomalo uvrijedila?!
Pa si me tako dobro oprala, rekla si : e pa vidiš, ja volim parfeme, svaka prava žena ima svoj parfem, jer parfem je pečat ženine osobnosti, shvaćaš?!
Ušutio sam, bio sam posramljen, od tebe uvijek dobijem u najneočekivanijem trenutku tako pametan odgovor, a da ti uopće nisi nimalo prepotentna, niti se prikazuješ boljom no što jesi, ti si uvijek ti. Ta tvoja divlja i istovremeno nježna osobnost te uvijek čini tako ranjivom, zapravo ranjivom.
Zato što je se pomalo sramiš, neugodno ti je kad moraš podići gard, kad moraš biti oštra, a istovremeno neugodno ti je kad si pretjerano nježna, to tvoje stalno traženje balansa je divno, jer si vjerodostojna, iskrena, vidi se da ne glumataš, nego živiš.
Zato što ne stvaramo nove zajedničke uspomene, zato rovarim po svom pamćenju i pokušavam se prisjetiti svih tih sitnih scena, scena u kojima sam uživao, blagovao sam ih kao najveće delicije, i onda, onda sam ih sam sebi naprasno ukinuo i oduzeo!
Što je najgore, sada sam ih gladan, gladan sam ih kao da sam proveo mjesec dana u pustinji bez hrane i vode.
Ono što je gore od ičega je strah, da bi ta glad mogla postati trajna, do kraja moga života, ne dopusti to, molim te!
A!
|