|
Onaj prvi dan kad sam te vidio u prolazu ostao sam bez daha, kao da me je netko udario šakom u trbuh, osjetio sam takvo uzbuđenje,
takvu radost, ali i takav strah, strah jer kad sam pogledao u tvom smjeru, vidio sam kako me izbjegavaš, vidio sam da sklanjaš pogled,
a onda, onda kad si ipak na trenutak podigla glavu i pogledala me ravno u oči, tvoje su oči bile ledene, hladne, tamne, skoro pa sive, ali na trenutak učinilo mi se da su ti oči pune suza. Na trenutak sam se zamrzio. Pitao sam se zar sam za to kriv?
Prošla me jeza, pomislio sam kako bih te najradije zagrlio, ali produžio sam dalje, satima sam se kasnije pitao, da li sam ti ipak trebao prići?
Hoću li smoći snage i hrabrosti ikada ti više prići? Nedostaješ mi svakoga dana, svakoga trenutka i pitam se nedostajem li i ja tebi? Želim vjerovati da je to obostrano. Želim vjerovati da još ima nade i čežnje i u tebi. Sad samo čekam, strpljiv sam, znam da moram biti, čekam da mi dopustiš.
I želim ti reći da si ljepša no ikada ranije. Ljepša si od kad si skupila svoju snagu, od kad si me smaknula s trona.
Ljepša si dok projuriš ulazom u šumu misleći da te ne vidim, da te nisam uhvatio pogledom, a ja te čekam u zasjedi i spreman sam ti dati još vremena.
Znam, duboko u sebi znam da ćeš mi jednom reći dopuštam ti, a ja ću na tome biti zahvalan, zahvalan do suza, suza za suzu, hoće li to ikad vrijediti u našem slučaju?!
A!
|