|
Večeras dok ti pišem čujem kako lije ko iz kabla i odjednom mi se stvara grč u želudcu, jer pomišljam kako ću sutra staviti pismo,
kako?! Ako ga stavim u nepropusnu vrećicu, ono će ostati sačuvano, ali hoćeš li ga ti naći? Sigurno nećeš niti trčati, niti hodati šumom po kiši,
a opet, jedna mala, majušna mrvica nade mi kaže, ona će doći po pismo, čak i ako pada kiša, i što ako pisma ne bude?
Tek tada ću ispasti idiot. Napisao sam ti u prvom pismu da ću ti pisati sve dok mi ne odgovoriš, sada si ne mogu dopustiti odustati!
Zato ću ovo napisati sada prije spavanja, i sutra ću se pobrinuti ostaviti ga u kamenom zaklonu, nadam se, nadam se da ih pronalaziš ti, da to nije netko sasvim drugi, jer...Ne želim uopće tako misliti, ne smijem si to dopustiti, moram vjerovati u sebe, ali još više od svega, moram vjerovati u tebe, a nisam ti vjerovao i to je moje priznanje, još jedno u nizu. Nisam si dopustio vjerovati ti, mislio sam da si previše nestvarna, previše dobra da bi to bilo istinito.
Možda zbog toga što sam imam toliko mana, pa mi je bilo nemoguće povjerovati da postoji jedno tako čisto i nevino biće, biće koje nije spremno manipulirati, niti kalkulirati, to kako se ti predaješ bez imalo zadrške, to me je u isto vrijeme opčinilo, ali i preplašilo.
Najviše od svega sam se plašio da ću te pustiti u srce, da ću te pustiti u svoj život i da ću ti za kratko vrijeme postati dosadan, nezanimljiv, poput igračke da ćeš me baciti u kut, a to je vjerojatno zbog mog straha da nisam dovoljno dobar za tebe.
Lakše je pripasti nekome tko ima više mana, tko je možda čak i glup, to ti moram priznati, jer s takvom je osobom mirnije živjeti, jednostavnije.
Nema velikih trenutaka, sve je poput ravne crte i to je to. Poput pamučnog veša, relativno ugodno, je ponekad pomalo bezlično, ali sigurno.
A ono što moraš i sama priznati s tobom je sve nepredvidivo, tebe se ponekad ne može uhvatiti niti za glavu, niti za rep. Uvijek stotinu čuda i situacija s tobom, ono što je najluđe, priznajem sam sebi da je takav život puno sadržajniji i uzbudljiviji, ali nekad se čini da je samim time puno teži, zahtjevniji.
Zato sam bio ljut na tebe, u meni si pobuđivala boljeg muškarca, podizala si ljestvicu, a ja sam se bojao popeti na prvu prečku.
A!
|