|
Ono što mi najviše od svega nedostaje jer te više ne viđam, je to što si uvijek vedra, to kako pristupaš ljudima,
smiješiš se, to me prvo začudilo kod tebe, nikada nisam osjetio da se smiješ na silu, ili da si sretna na silu, ti imaš sjaj u očima
kad si okružena s ljudima. To se zbilja rijetko kad doživi, i najiskrenije, to, to me privuklo kod tebe, jer ti se činiš tako živom,
zbilja živom, ti ne spavaš, nisi troma, nit si poput uspavane ljepotice iz bajke, uz tebe mi se čini kao da život uistinu je živ.
Jer posao, obaveze, događaji i dani nekako budu isti, pomalo bezlični, tu i tamo komadić neke boje, a kad si ti tu, čini se kao da je nemoguće
da se ne događaju lijepe i obojane situacije. Često sam razmišljao o tome, ispočetka ti to nisam namjeravao niti reći, a sad kad sam shvatio da sam te izgubio, sad ti odjednom imam toliko toga za reći i zato se prepuštam i učim se pisati i govoriti ti na taj način, jer ne znam hoću li imati više bilo kakve druge mogućnosti. Nekad kad mi nedostaješ toliko jako, sjednem u automobil, i rukom dotaknem sjedalo gdje si sjedila, zaklopim oči i vrtim čitav taj naš razgovor, te minute koje su presudile, ta moja glupost i nespremnost, muški ponos i ego, nikada još nisam sreo ženu koja ne bi učinila kako ja to od nje zahtijevam, nikada mi se nijedna nije suprotstavljala, uvijek su me lovile i trčale za mnom, bio sam tako zbunjen, znam koliko vrijediš, koliko si ponosna na sebe, i znam da si moja svjetlost bez koje ne mogu živjeti. Ne prođe minuta u satu, danu da se nisam pokajao, pokajao što sam dopustio da mi klizneš niz prste.
A!
|