|
U jednom tom trenutku shvatim gdje sam, sjedim u predvorju hotela, hotel ima početno slovo nečijeg imena,
razgovaram sa sutkinjom i razmišljam kako me život doveo do ovog trenutka,
gdje sam bila prije godinu dana?!
Ona mi u jednom trenutku govori, moram se naviknuti da ti govorim ti, a ne vi.
Kimam joj glavom, dopuštam joj da govori, jer vidim koliko joj je potrebna moja pažnja,
koliko joj godi što je biće poput mene uistinu sluša i upija je.
Ona me kao i mnogo ljudi ranije pokušava zadiviti, a to je, to je tako jako teško, zato to i pokušavaju.
Mene rijetko tko može impresionirati, meni je sve ljudsko znano.
I onda mi ona spomene čovjeka koje nosi tvoje ime, sjetim se, prisjetim kako sam te danas vidjela
čak dva puta, baš dva, nisam sigurna jesi li i ti mene vidio, jer sam nestajala, već danima nestajem.
Već danima shvaćam da je najbolje nestati.
Upitam je u jednom trenutku, što vi mislite, sa svim tim vašim iskustvom, što čovjek može učiniti čovjeku,
a da on učini sve što ovaj traži od njega? Ha?
Već vidim da je zbunjena i da me ne razumije, i znam da će odgovoriti drugačije.
Kaže mi, misliš magija?
Ne, ne mislim o magiji, već što čovjek svojim dijelima može učiniti da drugu osobu navede da učini nešto za njega,
nešto što ta osoba ne želi? Što zapravo ne želi?
I iskreno, nisam uopće zapamtila njen odgovor, iako je izvanredna žena i nemam pojma što ja tu radim s njom?
O čemu mi to pričamo, o određenom predmetu ili o intimnim stvarima?
Nedjelja je.
Zapravo shvaćam da joj nisam postavila konkretno pitanje, da li je najgore što čovjek čovjeku može učiniti ignorancija?!
Ali onda samoj sebi kažem, pa znaš da je to tako.
Ignoriranje je najveća moguća kazna.
I nastavljamo u revijalnom tonu, pomišljam, ne shvaćam tko normalan želi piti čaj i kavu u predvorju hotela?
Možda tek oni koji žele sami sebe uvjeriti da su još uvijek tu, tu negdje pri vrhu.
Nemam pojma, zbilja nemam, ja sam uvijek u vrhu svog postojanja. Ne dovodim to u pitanje.
I odjednom joj kažem, mislim da je vrijeme da idemo kući, tri i pol sata smo provele pričajući, hvala vam.
I ona me prati do stanice, ulazim u bus, vrata se zatvaraju, slobodna sam, ponovno sam slobodna.
Spuštam se u sjedalo i tonem u polumrak.
|