Danielaland : Svevremenski let

U jednom sam se trenutku pronašla u savršenoj odjevnoj kombinaciji,
nikada nisam bila ljepša, samouvjerenija, pa mogu èak i reæi svoja.
Blistala sam, ljudi su me zaustavljali, smiješili mi se, muškarci mi se obraæali bez razloga,
namigivali mi, prepuštali red u duæanu i bilo mi je drago, nikad to ne iskorištavam, uvijek mi bude pomalo neugodno.
Ne, ja nisam jedna od onih žena koje su navikle da zbog svoje ljepote imaju èitav svijet na dlanu,
ja sam se uvijek morala truditi osvajati sve.
I onda sam u tom jednom danu shvatila da ne trebam ništa osvajati, ja sam ona koju se treba osvajati.
Nije lako biti žena koja se èitav život mora nekome dokazivati, da je inteligentna, sposobna, samosvjesna, hrabra,
da ne treba nikoga i ništa da bi vladala svojim svijetom.
Nije lako biti takva žena, jer u biti takva žena ne bi trebala niti biti.
Žena bi trebala biti u svojoj ženskoj energiji i više primati, no davati, ali kad si jedino dijete u obitelji,
kad te odgaja djed i kad jednostavno od malih nogu znaš da možeš sve sama, teško se prepustiti i to je moj ''grijeh!''
I onda te muškarci smatraju presnažnom za njih, prevelikom, preSVE!
U tom si me istom danu pokušao staviti na svoje mjesto, jer ti si ipak malo previše nesiguran i nestabilan da bi
uživao i živio s ovakvom ženom.
Hodajuæim èudom...a èudo sam koje se svima smiješi, koje nepoznatim ljudima èestita Novu, koja nekog uhvati za ruku
ako ne može uæi u tramvaj, ili koja bakicama spušta kolica iz busa.
Ne jer to moram, veæ jer volim vidjeti da to nekoga dirne i razveseli.
I èudo želi uvijek biti èudo, davati i veseliti se, ne boriti se protiv srca, niti protiv ljubavi.
I teško mi te je vidjeti sada tako dalekog i tužnog, tražiš moj pogled i samo malu mrvicu mene,
jer sklonilo ti se sunce i sad su pred tobom samo ovi teški, tmurni oblaci.
No, dušo, dušo draga, kad jednom odem, kao što sam otišla od tebe s reèenicom : Jako si me povrijedio, i kad sam ti okrenula leða,
moraš shvatiti da je to konaèno zbogom.
I nema te sile, niti jednog tvog pokušaja, da bi me mogao povratiti.
Kad jednom odem rušim, spaljujem most iza sebe.
Danas, danas si i sam to shvatio, kad si me pokušao uhvatiti u svoj pogled, ali mene, mene više nema tu,
samo hladnoæa, sibirska zima, najtoplije ljeto zamijenila je snažna zima...ja sam tvoja duga i nepregledna zima.