|
Hodala sam uz rub ceste, bilo je mračno, ali i pomalo svečano, neobično.
Šuma je bila iza mojih leđa, nisam vjerovala u ništa loše, ali niti u ništa dobro, nisam imala vjeru.
Samo sam postojala, par metara prije velikog božićnog drvca stigla mi je poruka: jesi li vidjela, umro je Massimo?
Prvo što sam učinila bilo je to da sam išla googlat, i kad sam shvatila, objavljeno prije 3 min. zastala sam, zastala nasred pločnika.
Prolazila su vozila, a ja sam samo prihvaćala tu činjenicu! Ne, nisam Massima znala osobno, on nije član moje bliže ili daljnje obitelji,
ali je član moje duše, osoba koja je moju dušu zakrpala toliko mnogo puta, toliko mi je mnogo puta neznajuć dao ruku dok sam bila na dnu.
Njegova glazba je bila i još uvijek je, glazba moje duše i zato, zato me danas pogodilo, kao da me je netko šakom svom snagom nabio u dno trbuha.
I ostala sam bez daha!
I onda sam se sjetila mame i koliko mi nedostaje što nije tu i što mi slijedi još jedan Božić bez nje i što me to toliko boli, a što zbog okoline moram
šutjeti da to nije tako, jer okolina ne voli tuge, okolina ne voli boli, okolina ne voli da se netko žali i da tuguje.
Okolina ne shvaća da nedostajanje nije negativno, da ono samo naglašava i podsjeća na to da je netko naš bio nekad ovdje i da ga se sjećamo.
I pustila sam si na slušalice jednu njegovu stvar i pustila sam da mi par suza kliznu na lice i znate što, onda sam stigla do ogromnog božićnog drvca, drvca koje su okitili ljudi uz cestu, vjetar je bacio plavu kuglu, zlatnu mašnu i srce.
Obrisala sam suze i podigla te ukrase s ulice, postavila ih natrag na bor.
I pomislila sam : vjeruj mi dušo, srest ćemo se, u svijetu tajni mi nismo sami !
|