Danielaland : Svevremenski let

Od one poèetne toèke, stigla sam do ove današnje,
otvorila sam vrata tvog crnog automobila, pa zatvorila, ušla, sjela,
osjeæala sam se kao da tu pripadam, a ti, ti si bio toliko neobièan, toliko nemiran.
Rekla sam ti, zbilja sam nervozna, jesi li i ti?
Rekao si: još i više no ti.
Bila sam ti zahvalna na tome.
Ali odvažio si se i rekao si, hajde da probamo, kako bi išlo ovo, kako bi išli ti i ja!
Nisam ti odgovorila.
Nisam, jer ni sama ne znam kako sam se našla sada i tu, ovdje, tako blizu...
Samo smo prièali, pa smo se i posvaðali.
Nije mi bilo žao, ni sada mi nije žao, ti moraš shvatiti da ni ranije, a ni sada nisam bila žena koja
olako sebe daje,
koja olako pristaje,
koja olako postoji.
Ne, ti nisi bio neprimjeren, nego me tražiš neku glupost koja ti je potrebna da bi se izborio sa svojim
starim strahovima, ali ne...
Moja je odluka, ne!
A ti onda budi daleko, dovoljno daleko, i nemoj misliti, nemoj maštati i nemoj me željeti.
Nemoj i pusti me...samo me pusti...

Jutros sam te sanjala, sanjala sam te kako mi prilaziš, naglo sam se trgla iz sna i pustila sam to.
Nakon niza trivijalnih poslova, u zadnji sam tren odluèila otiæi u šumu, šuma mi je trebala, šumi pripadam, kao što moru pripadam kad sam na moru.
Morala sam, jer Badnjak je bio divan, sunèan i bistar, vedar.
Pomislila sam, on æe danas biti tamo.
On æe doæi.
Stavila sam samo malo maskare i pudera, i sredila sam si kosu, koju on toliko voli,
i uvijek je zamjeæuje.
I da, bio si tu.
Sve je utihnulo osim naših rijeèi.
Nisam mogla vjerovati da si se vratio, došao si, došao si kao iznenaðenje.
Znao si koliko æe mi to znaèiti.
Nasmijala sam ti se.
Taj je zagrljaj trajao satima, još uvijek traje, znam da si sada došao da ostaneš.
I da si moj božiæni poklon, jedinstveni.
Moj udah, moje uzbuðenje i izdah.

p.s. i ti si mi prvi èestitao Božiæ, zbilja baš ti...

Hodala sam uz rub ceste, bilo je mraèno, ali i pomalo sveèano, neobièno.
Šuma je bila iza mojih leða, nisam vjerovala u ništa loše, ali niti u ništa dobro, nisam imala vjeru.
Samo sam postojala, par metara prije velikog božiænog drvca stigla mi je poruka: jesi li vidjela, umro je Massimo?
Prvo što sam uèinila bilo je to da sam išla googlat, i kad sam shvatila, objavljeno prije 3 min. zastala sam, zastala nasred ploènika.
Prolazila su vozila, a ja sam samo prihvaæala tu èinjenicu! Ne, nisam Massima znala osobno, on nije èlan moje bliže ili daljnje obitelji,
ali je èlan moje duše, osoba koja je moju dušu zakrpala toliko mnogo puta, toliko mi je mnogo puta neznajuæ dao ruku dok sam bila na dnu.
Njegova glazba je bila i još uvijek je, glazba moje duše i zato, zato me danas pogodilo, kao da me je netko šakom svom snagom nabio u dno trbuha.
I ostala sam bez daha!
I onda sam se sjetila mame i koliko mi nedostaje što nije tu i što mi slijedi još jedan Božiæ bez nje i što me to toliko boli, a što zbog okoline moram
šutjeti da to nije tako, jer okolina ne voli tuge, okolina ne voli boli, okolina ne voli da se netko žali i da tuguje.
Okolina ne shvaæa da nedostajanje nije negativno, da ono samo naglašava i podsjeæa na to da je netko naš bio nekad ovdje i da ga se sjeæamo.
I pustila sam si na slušalice jednu njegovu stvar i pustila sam da mi par suza kliznu na lice i znate što, onda sam stigla do ogromnog božiænog drvca, drvca koje su okitili ljudi uz cestu, vjetar je bacio plavu kuglu, zlatnu mašnu i srce.
Obrisala sam suze i podigla te ukrase s ulice, postavila ih natrag na bor.
I pomislila sam : vjeruj mi dušo, srest æemo se, u svijetu tajni mi nismo sami !

Gdje si?
Kamo te spremilo vrijeme, kamo su te odvele daljine, daljine koje su nastale izmeðu tvog i mog srca, ha?
Došla sam tamo gdje si mi rekao da æeš biti, ali ti nisi bio tu, ne, nisam te èekala, samo sam pogledala i kad sam shvatila da te nema,
da tebe uistinu nema, okrenula sam leða i otišla.
Nisam osjeæala tugu, nesreæu, žalost, nemir, dapaèe osjetila sam potpuno izmirenje.
Zaèudila sam se samoj sebi, jer kako sam mogla biti tako staložena, kad ti, kad ti nisi došao?!
A opet duša i srce znaju ono što um ne može naslutiti, jer um je stalno zaposlen kao zaštitar u našem životu, i hvala mu, uistinu mu hvala.
Nasmijala sam se i zakoraèila dublje u šumu, potok je i dalje vibrirao, proticao, lišæe je i dalje bilo slijepljeno za tlo, životinjice su se ušuškale negdje u skrovište, samo su dva lovca bila kod mog mjesta, pa smo se pozdravili, pitali su me, zar mislim iæi dublje u šumu, jer se mraèi ?! Rekla sam im, hvala, ne, ne brinite, još par metara i vraæam se, kratka tura! Još nikada ranije nisam srela lovce u svojoj šumi, uvijek smo se mimoilazili.
Ne znaju oni, niti je potrebno da znaju, koliko ja poznajem svaki djeliæ ove planine.
I zamraèilo se skoro, pa me obgrlila šuma, kao što me ti nisi.
Kao što me ti nisi!
Požurila sam kuæi na toplo, tamo gdje je duša sigurna, gdje je dom, gdje dom nikada ne prestaje, bez obzira na tebe.
Bez obzira da li ti došao ili ne.

Oblaèim jaknu, rukavice, šal, bez kape, ne volim kape, nikad ih ne nosim, obuvam tenisice i kreæem.
Kreæem prema šumi, ta me šuma uvijek bliži s tobom, na kraju šume te pronalazim više svojim.
Tu sam šumu ponovno otkrila s tobom, nikakvih prijestupa nije bilo, ja u šumu trèim, kad izaðem iz nje,
ti si ponekad tu, u biti uvijek doðem u toèno vrijeme kad æeš ti biti tu.
To je igra koju oboje znamo. Ti mi govoriš kojim æeš danima biti, ja sama pogodim vrijeme.
A nekad nas vrijeme samo zagrli, strpa nas u vreæu zajednièkog postojanja kao što tete u vrtiæu skupljaju klince
kad trebaju iæi na ruèak i i na spavanje.
Ponekad mi se èini da smo ti i ja baš poput zaigrane djece.
Ti vrlo ozbiljniji od mene, konkretniji, samim time oprezniji, ti koji toèno odmjereno govoriš i zapažaš:
danas imaš drugaèiju frizuru, sunce i more su ti posvijetlili kosu?
Kako fino mirišeš, to je voæni parfem? Breskva kažem!
Postavljaš mi mnoga pitanja, a ja se ponekad inatim kao djevojèica, dok sam nekad toèno odmjerena.
U svakom sluèaju znam da voliš moj karakter, on te silno zabavlja.
Jednom sam femme fatale, drugi sam put poput vile, prvo konkretna žena, a onda tvoja Zlatokosa.
A ti, ti si moj Medo. Tako te zovem unazad godinu dana kad te zadirkujem, kad si mi blizu.
Kad si mi toliko blizu da ne mogu podnijeti tu blizinu, kad osjetim kao da æu se onesvijestiti.
Kad osjetim tvoje fizièko biæe nadohvat ruke, ali mi nismo sami, nismo sami, i tako se to nismo sami èesto odvije,
pa sve ostane visjeti u zraku. I oboje, sad je jasno, oboje odgaðamo onaj trenutak u kojem æemo se bespovratno pretvoriti
u jedno tijelo, jednu energiju, kad æemo zajedno leæi jedno u drugo.
Ljubavnièka tajna.
Hladno je, vani je hladno, zima je oštra i obrazi su mi crveni, pomišljam koliko još dana treba proæi do ponovnog susreta.
Do trenutka koji vrtim u svom umu, do trenutka kad æu te po prvi put poljubiti, jer hoæu, sad je to veæ sasvim jasno.
To je pitanje trenutka. Poljubiti æu te nježno kao što jutarnja zraka sunca poljubi površinu mora.
Poljubit æu te nježno kao što kišna kap klizi niz trešnjin plod. Poljubit æu te najsitnijim i najmekšim poljupcem na svijetu,
kao da mi život ovisi o tom poljupcu. Kao da nas budim iz tisuæljetnog sna. Iz sna u kojem smo bili jer nije bilo nas,
a sada odjednom sve buja, sve navire, sve nosi pred sobom, nezaustavljivi val ljubavi.

Ovo se moralo jednom reæi, ovo sam jednom morala priznati sebi i vama!
Upoznala sam ga, i to je bilo dovoljno.
Jeste li i vi jednom upoznali tu neku osobu nakon koje više niste bili isti?
Želim vam reæi, želim biti iskrena, toèna i precizna!
Znate li zašto?
Samo iz jednog, jedinog razloga!
Taj razlog je, ne želim da propustite, da si uskratite nešto što je vrijedno!!!
Njegovo ime poèinje na prvo slovo abecede, da, toèno, A!
Ono što je simpatièno i znaèajno je upravo to da je njegovo ime identièno mome,
ne slovima, ali brojevno da!
I nikada ranije nisam mogla ni pomisliti da bi on mogao biti taj, ne, nimalo ne!
A onda jednog dana, samo taj jedan pogled, tih par sekundi i zemlja i zrak
dotakli su toèku da !

Koji ozbiljan uvod...a sad...

Zamislite, mi smo vi i tako obièni, tako nježni i krhki, tako svojeglavi, nismo kadri prepoznati one koji nas žude.
Ljubav nije rijeè, ljubav nije seks, ljubav nije nja, nja, ljubav je utapanje, stapanje, žudnja, strast, ravnopravnost, ljubav je sve.
I moja je ljubav u onoj veèeri kad sam mu pružila pismo, kad sam mu otvorila dlan i kad sam mu dotakla bedro.
Kad sam postala bestidna ja.

Tog sam te dana željela, uistinu sam te željela, željela sam te kao što moje suhe usnice trebaju melem, kao što pašta treba šug,
kao što šug treba parmezan.
Ti si moj parmezan, parmezan moje duše.
Moj sir, sir mojih dana, s obzirom da sam najveæi obožavatelj sira.
Možeš li zamisliti da itko piše o muškarcu kao o siru, znam, to mogu samo ja, i zato me voliš!?
Zato sam ti slatka i dopadljiva, jer sam mozzarela na tvojoj pizzi!
Ovaj tekstualni manevar neæe uæi u književne anale, ali svakako je dopadljiviji od sladunjavih rimica,
jer ovo je životna ekspresija.
Realno je jesti bolonjez, ali što je bolonjez bez ribanca, ha?
Kao palaèinka bez punjenja, aha, da !

Imam tu jednu zlatnu èašu u obliku suze, naime volim imati razlièite stvari, ali u jednom primjerku, odnosno volim imati razlièite tanjure, žlice, vilice, šalice itd, ne, to uopæe nije bitno, ali je bitno utoliko što prikazuje moju osobnost, a moja je osobnost takva da sve ljude vidi kao jedinke, i upija i traži razlièitosti, jedinstvenosti, osebujnosti, zato volim da svatko tko doðe u moj dom, da ima svoj tanjur, svoju boju, svoj oblik, jer im ja to dodjeljujem, jer im želim pokazati koliko su posebni za mene, a ti, ti si moje oko, najposebniji od svih. Ne stoga što bi to bilo uistinu tako, razumski tako, veæ jer si u mom srcu posebniji od svih, da mi pošalju najzgodnijeg, najtalentiranijeg, najbogatijeg tipa, rekla bi mu, oprosti, ali ti nisi taj.
To je jer nijedan nije ti.
Najtoplija je misao i spoznaja, upravo i baš ona da si ti moja mrvica nježnosti, ona koja raste kad ju se prigrli, i nimalo ne sumnjam da si u mom naruèju najveæi ratnik, najsnažniji borac, najveæi èovjek, jer kako ne bi bio, kad vjerujem u tebe?
Kako bi me ti ikada mogao obeshrabriti?! Ne, ne bi mogao, znam da æeš uèiniti sve što možeš da u meni budeš najbolji ti.
To je sve, baš i upravo to, spoznaja da smo upoznali, spoznali tu osobu, to biæe koje je u nama odluèilo razviti svoje ja.
Kao i mi u njegovom. Tako mi postajemo dvojna maternica koja raða jedan svijet! Svijet za nas!

Noæas je pao snijeg, odjednom sva ta bjelina, i ja samo promatram kroz prozor tu ljepotu i pitam se gdje si?
Promatraš li i ti te sitne pahuljice, kao da na nebu postoji divovska domaæica, jedna bakica sijede kose, koja prosipa šeæer u prahu
kroz sito, i mi smo poput kolaèiæa obasipani nježnošæu jedne namjere?
Osjeæam te, ti ne možeš umaæi tome, ti ne možeš nestati iz moga svijeta, ti ne možeš ne postojati, ti ne možeš ne biti.
Ta me spoznaja silno tješi.
U toj spoznaji raspoznajem tvoje korake koji te vode ovdje, tu, u ovu sitnu toèkicu supostojanja.
Dok ležim u krevetu, sklupèana poput ježa, moja kosa se našušuri, kao da uistinu imam bodlje, kao da sam ježica,
i osjeæam tvoj dah na svom vratu, tvoje prste u svojoj kosi, tvoju toplinu oblijepljenu za moje tijelo.
Dobro je, sasvim je dobro i ugodno, znam.
Znam, jer toliko je bilo dana kad sam uistinu bila sama, sama bez ikoga i ièega, sama prepuštena samoj sebi.
I samu sam sebe voljela, ali ti me voliš drugaèije, ti me voliš kao što muškarac voli najposebniju od svih.
Tu, tu si me pridobio, tu sam ti se odluèila predati, jer sam u tvojim oèima vidjela da sam za tebe sve što ti možeš zamisliti, dapaèe
i više od toga.
Nikad me nitko nije promatrao tako, kao da sam mu sve, kao da sam luksuz da, ali kao da sam sve, ne, mislim da ne!
Jednostavna reèenica, a u njoj su tolike dubine i toliki ponori, tolika bespuæa.
Imam odgovornost prema tebi, imam odgovornost èuvati te i njegovati, kao što to žena koja voli može i zna.
Ti i ja, mi se više ne možemo razdvojiti, ne možemo se raspetljati, tu više nema povratka na stare postavke.
Kad jednom stisneš dopusti, gotovo je!
Od prvog trenutka to oboje znamo, zato smo se od toga odvajali, prvo ja, pa ti, pa ja, pa ti, uvijek bježimo jedno od drugoga,
da bismo se još jaèe sunovratili jedno u drugo.
I zato, vrijeme ne postoji, ne postoji ništa, ništa osim tog vraæanja i sklapanja i suživljenja.
Ne trebaju nam ni mobiteli, raèunala, aplikacije, telefoni, e-mailovi, sms-ovi, videopozivi, ti i ja se u stvarnom svijetu uvijek pronaðemo.
Uvijek doðemo na istu adresu, koja je bez adrese.
I zato sam se jutros probudila zaležana na tvojoj strani kreveta, zaspala sam ti na ruci, nadam se da ti nije utrnula i da nije jaka bol.
Ako i je, ti æeš herojski podnijeti taj osjeæaj, jer je satkan od mene.
Satkan od svega što æe se tek odviti, jer mora, jer to jednostavno je.

p.s. na radiju Sinatra, That's life...

Mojih 16 godina na blogu ne spominjem da bih sad nešto sebe uzdizala iznad svih ili nešto slièno, postoje ljudi koji su od samog poèetka ovdje, no isto tako ponosna sam i sama na sve ove godine koje sam tu...bilo je nekih duljih pauza, ali moj me blog uvijek èekao, blog je moja sigurna zona, moje utoèište, moj dnevnik. Blog je za mene bio svojevrsno osloboðenje i izlazak u svijet, u neku vrstu javnosti, jer budimo realni blog je svojevremeno bio nov, uzbudljiv, samim time intrigantan i zanimljiv široj javnosti, nije isto ako svoje misli, svoje pjesme ili svoje tekstove, eseje, fotografije ili bilo koju vrstu umjetnièkog izražaja èuvaš u svoja èetiri zida ili ih eventualno dijeliš s par prijatelja, ili to isto objaviš javno, a blog je javan, dostupan i zanimljiv i dan danas, iako nije kao što je to bio u samom poèecima, ali blog je s odmakom postao vrlo vrijedan alat, gdje se mogu pronaæi talenti, ako ništa drugo zanimljivi ljudi, ljudi koji iznose stav, mišljenje, ljudi koji govore, nude svoje ja...Divim se svim blogerima koji su prisutni jer su bili spremni i još uvijek su spremni iskoraèiti iz svoje zone sigurnosti, spremni su dijeliti sebe...a to nije baš tako mala stvar, kao što se to misli!
Naime kada dijeliš ono što ti jesi, što možeš dati, ti se izlažeš èitavim biæem, a nekad to zna biti bolno!!!
Ono što želim reæi je da se blogu treba odati priznanje, mnogi od nas ne bi ostvarili poslove, ciljeve, ideale, snove da se nismo ukljuèili u blog zajednicu. Upravo i zato uvijek sam vjerna blogu, jer je blog za mene kao što je maternica za plod...mjesto u kojem sam se razvijala, uèila o sebi o drugima, da bi na kraju ispala ja ja! Zato se nadam i vjerujem da æe blog i dalje opstati, barem opstati ovakav, kao mjesto gdje ljudi mogu nešto dati...
Dati sebi i drugima!

Èitavo vrijeme èitam, od kad te nema èitam, tebe nema, ti nisi tu, samo ja i knjige, knjige i ja!

(Odnosno Ja-Magarac!
Sjetila sam se svog uèitelja koji je bio zbilja grozan i kojeg nisam podnosila, Ante, Ante zlostavljaè!
Meni je i dan danas žao što to tako moram reæi, ali taj èovjek u meni nije ostavio nijedno dobro sjeæanje, bio je
oštar, grub, patrijarhalan!
On me nikada u nièemu nije podržao, nikada me nije zainteresirao, nikada me podržao, koja šteta!
Koji jad od uèitelja!
Jedino sjeæanje na njega koje je baš upeèatljivo je da me je povukao za rep i rekao mi je da sam: guska!
I samo zato što nisam nešto proèitala dobro!
Oprostila sam mu sve, ali Ante moj, tebi ni Antun Padovanski nikada neæe moæi pomoæi da se doèepaš Zlatnih dvora tek tako!)

Knjige rastu poput pješèanih kula, što iz knjižnice što iz knjižara, što iz bilo kojih drugih izvora.
Ako æemo prièati o knjigama, da, da, da, postoje i dileri za knjige, sreæom to je legalno, a ja, ja ih poznajem.
Ono što volim je da mi razno razne knjige dolaze pod prste, i pod vidno polje, pa onda sama kažem ti da, ti ne, nažalost ne.
No dopuštam, prepuštam se svakoj knjizi kao što bi se prosjeèna djevojka prepustila ljubavnoj vezi, s tim da su knjige èesto nezaboravni ljubavnici.
U mom èitateljskom iskustvu rijetko sam kad ostala nezadovoljena, odnosno razoèarana, ali to je stoga što ne glumim pretencioznost.
Dopuštam si red kvalitetnog intelektualnog štiva, pa onda onog zabavnog, naime ljudi se èesto srame zbog ''jeftinijeg'' štiva, a zapravo u njemu bi mogli
saznati, spoznati, vidjeti jednu drugu perspektivu koja bi im mogla pomoæi da postanu bolji...
Ne samo bolji èitatelji, pisci, veæ bolji ljudi, no, tko uistinu danas èita da bude BOLJI èovjek?
Kao da svi žele samo biti veæi i bolji brojevi...

Ovo ti sve govorim u mislima, ali kao da ti uistinu jesi tu, ti baš ti.
Kao da znam, ma kao da vjerujem da bi me snažno zagrlio nakon ovakvog ludog dana.
Dana u kojem su kruške i jabuke upale u istu zdjelu s krastavcima i ciklom!
Tko bi ti odabrao biti, da znaš i možeš odabrati?!

Jesi li ikada kao ja, sjedila odmah iza vozaèa u autobusu i da li ti je ikad kosa bila preko naslona, ha?
Jesi li tek tada pomislila kako to nije sasvim u redu, jer to je naslon i netko bi se trebao uhvatiti za isti, ha?
Nisi možda obraæala pažnju na to, nisam ni ja do veèeras.
Naime veèeras sam se ušuškala u sjedalo iza vozaèa, slušalice su mi davale glazbenu podlogu, na satu u autobusu je bilo 16 sati i 30 minuta ili tako nešto,
koja sjajna besmislica, naime toèno je vrijeme bilo 21:11.
Nije me smetalo, ništa me nije smetalo, dapaèe, s lijeve strane imala sam sedam knjiga, a sa moje desne strane nalazilo se ruksak s mojim intimnim stvarima, ja sam dakako bila u sredini, koljeno sam oslonila o kabinu, i tako nekako neobjašnjivo spetljana, u polusjedeæem-poluležeæem položaju putovala sam stanicama...
Samo sam promatrala, udisala i bila prisutna.
Promatrala sam mrak i svijetlo kako se miješaju, kako se nadopunjuju i kako je.
I shvatila sam da i sama jesam.
Èak su i neonske reklame lijepe, baš lijepe jer su one ono što su zvijezde nebu, peèat gradu.
U sebi sam govorila, vozi sporo, vozi sporije, molim te, samo vozi sporo, da što duže traje...
I onda sam iskoèila van, sasvim probuðena ali sa svim tim emocijama unutar duše, pa sam pomislila samo jedno:
kako bi bilo lijepo da si bio tu, da si me barem držao za ruku, da si me barem osjeæao dok ja osjeæam svijet oko sebe!
Znala sam veèeras kao što znam veæ danima, da ne možeš izbjeæi neizbježnu mene, i zato ti dopuštam da doðeš do daha,
jer oboje znamo da ja jesam, ja sam ona koja te dovodi do toga, do trena kad ne udišeš ništa osim mog parfema, moje mene i od toga svojevoljno i
svojeglavo naèiniš naše ja za nas da trajemo dok trajanje je...

U ovakvim danima, kada su magle uobièajene kao što su ljeti sunèani dani, pomislim koliko je vrijeme rastezljivo poput žvakaèe gume.
Ljeti sve je ubrzano, sve je u nekoj forci, a sada u ovo jesensko-zimsko vrijeme dani se èine bezglavi, kao da traju i traju i kao da nikada neæe proæi,
a hoæe, svi mi dobro znamo da hoæe. Ponekad zapnem u takvom danu, sjednem na pod, promatram kroz prozor, samo promatram i vježbam prisutnost.
Na trenutak osjetim zahvalnost što mogu, što sam tu slijepljena s ovim tamama, jer iz njih uvijek izraste nešto veæe, nešto èarobnije.
Jesen je samo kukuljica. A hoæemo li mi postati leptir, to ovisi samo o nama.

Mrvice moja, dlanoæom obgrljena, nježno moje i neizreèeno moje!
Mi ne možemo ovako, mi ne postojimo, ako...
Ako me ne pogledaš još jednom, kao što si me pogledao veæ stotinu puta.
U svakom tom zavežljaju strasti i ludila...veæ znamo što, što je...
Prostro u oku njenog oka...

Naime postoje dvije vrste ljudi, oni Danielini i oni koji to nisu.
Pa danas sam shvatila koji su to Danielini ljudi, ti svakoga dana vade kristalne èaše koje su naslijedili od bake ili prabake,
porculanske šalice, tanjure i srebrni beštek!
Pa da, jer život je sada, danas je slavlje, danas je NOVA GODINA, DANAS JE ROÐENDAN, DANAS JE DAN!
Svakoga dana veæina ljudi zaboravi biti prisutna i radovati se, veseliti se, nego uvijek je to neka odgoda za neki datum,
a kad taj datum doðe : bananÈina! I tad ispadne sve nja-nja, nekad dobro, nekad polu-dobro jer se ljudi pokefaju i tako to!
I meni su nekad najljepše èaše stajale na policama, sve do onog potresa, pa kad mi je potres slomio tri od šest najdivnijih èaša ikad,
samoj sam sebi rekla, ma nikad više! Nema šanse! Od sada koristim svoje najfinije posuðe za svakodnevni život, jer upravo taj svakodnevni život treba boja, jer što mi to stalno odgaðamo? Ne želim više ikada odgaðati išta. Sada želim biti najbolja i imati najbolje u sada, jer juèer je uistinu prošlo, a sutra, pa bome tko zna što æe biti sutra, a sada, a sada u ovom trenutku mogu sve! Baš sve! Mogu se smijati, piti dobra piæa, ukusnu kavu, dobar èaj, jesti savršeno lisnato tijesto punjeno sa sirom, uživati s ljudima koje volim! Sada i danas, ovoga trenutka mogu nazvati prijatelje i reæi im koliko mi je stalo do njih! Sada mogu iæi s najboljom frendicom po njenog sina u vrtiæ i zezati ga, i osjetiti njegovu toplinu i ljubav kada me vidi...i prijateljièin sin mi može obojati dan, jer upravo danas tako je i bilo...danas je divan David bio kraljeviæ moga dana! Koliko sam samo sretna, koliko je to blagoslova, a opet, a opet mogla sam sve to odbaciti, zanemariti i praviti se da to ne postoji...mogla sam svoj dan obojati sivilom i svim gluparijama koje su do odreðene granice prisutne i u mom životu, ali zašto, zašto bi one morale nadjaèati ovo ljepše, bolje, toplije? Uopæe me ne zanima, ništa me ne zanima osim kraljeviæa Davida koji mi je dao ruku i vodio me kroz autobus kao da zna kojim putem moramo poæi, oni je mali voða, veæ ga vidim, snažan i dominantan, neæe taj nikome dopustiti da kroji njegov život...nisam li sretnica što imam takvog malog-velikog prijatelja na ovome svijetu? Jesam i još kako, ali još sam veæa sretnica jer imam njegovu mamu, moju Vesnu, onu koja nagoviješta proljeæe, ona prava ovnica...moja druga polovica duše...