srijeda, 21.12.2022.

Pomalo zastrašujuće




Zima je mrazom pomilovala travke, hodam i zamišljam da si tu, tu sa mnom, u mojem, najmojem ja ti nikada nisi izostao.
Tu te uvijek pronađem, ti tu uvijek jesi, ti.
Tvoja tamna, gusta kosa i dvije, tri sijede.
Volim ih, smiruju me, daju mi do znanja da smo putnici kroz vrijeme, a ti, ti si moj najdraži putnik,
moja svjetlost i moja tama, moj Yin i Yang.
I osjetila sam te u svakom trenutku nedostajanja, tvoj dah, udah, izdah, tvoju misao.
Ne brini, nisam ljuta, nisam nadurena, nisam se odmakla niti pobjegla, samo sam se centrirala.
Samo sam prihvatila da nisi mogao.
I odjednom sam ugledala prsten sa slovom A i točkom ispod, i znala sam da ću ga kupiti, jer od svih slova,
samo i jedino bilo je upravo to slovo, tvoje slovo.
Nasmijala sam se, smijala sam se vjerojatno deset minuta i stajala sam na mjestu promatrajući drugi nakit,
bižuterija, rekli bi...ali tvoj je inicijal na toj bižuteriji vrijedan milijun dolara.
Tvoje je A za mene vrijednije od čitave planete.
Koja ludost i glupost kad osjećaš u svom srcu da bi sve dao, sve do zadnjeg atoma svoga bića za drugo biće,
za njegovu prisutnost, za njegov život i njegovo blagostanje.
I kupila sam taj jeftini prsten u novčanim jedinicama, ali za mene on je bio mnogo skuplji, jer nositi te kao znamen na svom prstu,
kao znamen pred svim pogledima i sumnjama kojima će me svi obasipati poput olujnog nevremena, ali zakoračila sam još jednom prema tebi,
a da pritom nisam učinila ništa, baš ništa...
Ti kao alfa mužjak, ja kao alfa ženka.
Mi kao dvoje djece umrljanih prstiju.
Mi kao bebe, bebe, jer čini se, po svemu sudeći da nam se sprema zajedničko odrstanje, da baš nas dvoje, dvoje toliko različitih i neizjednačenih.
Nas dvoje koji u pogledu stvaramo svjetove, svjetove za nas i to nijedno od nas ne može poreći,
čak ni onda kada si lažemo, kada si lažemo, jer nas je, oh, uh pomalo strah!
00:07 Komentari (10)

<< Arhiva >>