|
Gdje si?
Kamo te spremilo vrijeme, kamo su te odvele daljine, daljine koje su nastale između tvog i mog srca, ha?
Došla sam tamo gdje si mi rekao da ćeš biti, ali ti nisi bio tu, ne, nisam te čekala, samo sam pogledala i kad sam shvatila da te nema,
da tebe uistinu nema, okrenula sam leđa i otišla.
Nisam osjećala tugu, nesreću, žalost, nemir, dapače osjetila sam potpuno izmirenje.
Začudila sam se samoj sebi, jer kako sam mogla biti tako staložena, kad ti, kad ti nisi došao?!
A opet duša i srce znaju ono što um ne može naslutiti, jer um je stalno zaposlen kao zaštitar u našem životu, i hvala mu, uistinu mu hvala.
Nasmijala sam se i zakoračila dublje u šumu, potok je i dalje vibrirao, proticao, lišće je i dalje bilo slijepljeno za tlo, životinjice su se ušuškale negdje u skrovište, samo su dva lovca bila kod mog mjesta, pa smo se pozdravili, pitali su me, zar mislim ići dublje u šumu, jer se mrači ?! Rekla sam im, hvala, ne, ne brinite, još par metara i vraćam se, kratka tura! Još nikada ranije nisam srela lovce u svojoj šumi, uvijek smo se mimoilazili.
Ne znaju oni, niti je potrebno da znaju, koliko ja poznajem svaki djelić ove planine.
I zamračilo se skoro, pa me obgrlila šuma, kao što me ti nisi.
Kao što me ti nisi!
Požurila sam kući na toplo, tamo gdje je duša sigurna, gdje je dom, gdje dom nikada ne prestaje, bez obzira na tebe.
Bez obzira da li ti došao ili ne.
|