|
Noćas je pao snijeg, odjednom sva ta bjelina, i ja samo promatram kroz prozor tu ljepotu i pitam se gdje si?
Promatraš li i ti te sitne pahuljice, kao da na nebu postoji divovska domaćica, jedna bakica sijede kose, koja prosipa šećer u prahu
kroz sito, i mi smo poput kolačića obasipani nježnošću jedne namjere?
Osjećam te, ti ne možeš umaći tome, ti ne možeš nestati iz moga svijeta, ti ne možeš ne postojati, ti ne možeš ne biti.
Ta me spoznaja silno tješi.
U toj spoznaji raspoznajem tvoje korake koji te vode ovdje, tu, u ovu sitnu točkicu supostojanja.
Dok ležim u krevetu, sklupčana poput ježa, moja kosa se našušuri, kao da uistinu imam bodlje, kao da sam ježica,
i osjećam tvoj dah na svom vratu, tvoje prste u svojoj kosi, tvoju toplinu oblijepljenu za moje tijelo.
Dobro je, sasvim je dobro i ugodno, znam.
Znam, jer toliko je bilo dana kad sam uistinu bila sama, sama bez ikoga i ičega, sama prepuštena samoj sebi.
I samu sam sebe voljela, ali ti me voliš drugačije, ti me voliš kao što muškarac voli najposebniju od svih.
Tu, tu si me pridobio, tu sam ti se odlučila predati, jer sam u tvojim očima vidjela da sam za tebe sve što ti možeš zamisliti, dapače
i više od toga.
Nikad me nitko nije promatrao tako, kao da sam mu sve, kao da sam luksuz da, ali kao da sam sve, ne, mislim da ne!
Jednostavna rečenica, a u njoj su tolike dubine i toliki ponori, tolika bespuća.
Imam odgovornost prema tebi, imam odgovornost čuvati te i njegovati, kao što to žena koja voli može i zna.
Ti i ja, mi se više ne možemo razdvojiti, ne možemo se raspetljati, tu više nema povratka na stare postavke.
Kad jednom stisneš dopusti, gotovo je!
Od prvog trenutka to oboje znamo, zato smo se od toga odvajali, prvo ja, pa ti, pa ja, pa ti, uvijek bježimo jedno od drugoga,
da bismo se još jače sunovratili jedno u drugo.
I zato, vrijeme ne postoji, ne postoji ništa, ništa osim tog vraćanja i sklapanja i suživljenja.
Ne trebaju nam ni mobiteli, računala, aplikacije, telefoni, e-mailovi, sms-ovi, videopozivi, ti i ja se u stvarnom svijetu uvijek pronađemo.
Uvijek dođemo na istu adresu, koja je bez adrese.
I zato sam se jutros probudila zaležana na tvojoj strani kreveta, zaspala sam ti na ruci, nadam se da ti nije utrnula i da nije jaka bol.
Ako i je, ti ćeš herojski podnijeti taj osjećaj, jer je satkan od mene.
Satkan od svega što će se tek odviti, jer mora, jer to jednostavno je.
p.s. na radiju Sinatra, That's life...
|