|
Mojih 16 godina na blogu ne spominjem da bih sad nešto sebe uzdizala iznad svih ili nešto slično, postoje ljudi koji su od samog početka ovdje, no isto tako ponosna sam i sama na sve ove godine koje sam tu...bilo je nekih duljih pauza, ali moj me blog uvijek čekao, blog je moja sigurna zona, moje utočište, moj dnevnik. Blog je za mene bio svojevrsno oslobođenje i izlazak u svijet, u neku vrstu javnosti, jer budimo realni blog je svojevremeno bio nov, uzbudljiv, samim time intrigantan i zanimljiv široj javnosti, nije isto ako svoje misli, svoje pjesme ili svoje tekstove, eseje, fotografije ili bilo koju vrstu umjetničkog izražaja čuvaš u svoja četiri zida ili ih eventualno dijeliš s par prijatelja, ili to isto objaviš javno, a blog je javan, dostupan i zanimljiv i dan danas, iako nije kao što je to bio u samom počecima, ali blog je s odmakom postao vrlo vrijedan alat, gdje se mogu pronaći talenti, ako ništa drugo zanimljivi ljudi, ljudi koji iznose stav, mišljenje, ljudi koji govore, nude svoje ja...Divim se svim blogerima koji su prisutni jer su bili spremni i još uvijek su spremni iskoračiti iz svoje zone sigurnosti, spremni su dijeliti sebe...a to nije baš tako mala stvar, kao što se to misli!
Naime kada dijeliš ono što ti jesi, što možeš dati, ti se izlažeš čitavim bićem, a nekad to zna biti bolno!!!
Ono što želim reći je da se blogu treba odati priznanje, mnogi od nas ne bi ostvarili poslove, ciljeve, ideale, snove da se nismo uključili u blog zajednicu. Upravo i zato uvijek sam vjerna blogu, jer je blog za mene kao što je maternica za plod...mjesto u kojem sam se razvijala, učila o sebi o drugima, da bi na kraju ispala ja ja! Zato se nadam i vjerujem da će blog i dalje opstati, barem opstati ovakav, kao mjesto gdje ljudi mogu nešto dati...
Dati sebi i drugima!
|