|
Jesi li ikada kao ja, sjedila odmah iza vozača u autobusu i da li ti je ikad kosa bila preko naslona, ha?
Jesi li tek tada pomislila kako to nije sasvim u redu, jer to je naslon i netko bi se trebao uhvatiti za isti, ha?
Nisi možda obraćala pažnju na to, nisam ni ja do večeras.
Naime večeras sam se ušuškala u sjedalo iza vozača, slušalice su mi davale glazbenu podlogu, na satu u autobusu je bilo 16 sati i 30 minuta ili tako nešto,
koja sjajna besmislica, naime točno je vrijeme bilo 21:11.
Nije me smetalo, ništa me nije smetalo, dapače, s lijeve strane imala sam sedam knjiga, a sa moje desne strane nalazilo se ruksak s mojim intimnim stvarima, ja sam dakako bila u sredini, koljeno sam oslonila o kabinu, i tako nekako neobjašnjivo spetljana, u polusjedećem-poluležećem položaju putovala sam stanicama...
Samo sam promatrala, udisala i bila prisutna.
Promatrala sam mrak i svijetlo kako se miješaju, kako se nadopunjuju i kako je.
I shvatila sam da i sama jesam.
Čak su i neonske reklame lijepe, baš lijepe jer su one ono što su zvijezde nebu, pečat gradu.
U sebi sam govorila, vozi sporo, vozi sporije, molim te, samo vozi sporo, da što duže traje...
I onda sam iskočila van, sasvim probuđena ali sa svim tim emocijama unutar duše, pa sam pomislila samo jedno:
kako bi bilo lijepo da si bio tu, da si me barem držao za ruku, da si me barem osjećao dok ja osjećam svijet oko sebe!
Znala sam večeras kao što znam već danima, da ne možeš izbjeći neizbježnu mene, i zato ti dopuštam da dođeš do daha,
jer oboje znamo da ja jesam, ja sam ona koja te dovodi do toga, do trena kad ne udišeš ništa osim mog parfema, moje mene i od toga svojevoljno i
svojeglavo načiniš naše ja za nas da trajemo dok trajanje je...
|