|
Ja ti ne mogu reći, ne mogu ti reći koliko mi nedostaješ.
Nedostaješ mi stoga što ništa nije bilo između nas.
Baš ništa.
Ništa osim par doticanja ruku.
Nikada se nismo zagrlili, niti poljubili, nikada nismo bili intimniji od par slučajnih dodira.
Nikada intimniji od tvog zapažanja mog parfema.
I što bi se tu mogli reći? Što?
Ljudi bi trebali biti tužni kad ne mogu iskusiti, okusiti ljubav?
Ljudi bi trebali biti razočarani kad ne mogu osjetiti tijelo osobe koju osjećaju kao svoju pored sebe.
Ljudi bi trebali učiniti sve da se zagrle kad osjete da se trebaju zagrliti.
I sad mi je jasnije da nisi svoj, jer nisi imao snage zagrliti me kada si to želio, nisi imao snage dok ti je zagrljaj bio prisutan u pogledu,
na usnicama, na kažiprstu, i na riječi koju si mi izrekao.
I tada sam nekako shvatila, da ti nećeš biti moj, kao što ni ja neću biti tvoja, jer tvoje te sve izdalo, ti nisi imao snage biti pečat na listu ljubavi,
sve je otišlo, otišlo u svijet, bez adrese i saznanja...siroče bez cipela...praznina praznini...kraj prije kraja.
|