|
Ne, ne sažalijevam nas. Nitko tome nije kriv. Ponekad je praznina sve što se može.
U nju možemo sipati poglede, osmijehe, lijepe riječi, promatranje, udisanje i izdisanje, ali to sve na kraju iskipi, zbog praznine koja je snažnija,
jača, upornija i moćnija, kao kad u lonac uliješ hladnu vodu, ona ključa, no ako nisi pažljiv sve iskipi, ishlapi i na kraju ostanu sami bijeli tragovi i previše ugrijana posuda, i ništa više, ništa više...takvo je i pogrešno početno stanje jedne ljubavne priče, to obično ispadne poprilično sladunjavo, jednostavno, pa se čini kao da je baš sve moguće, ali nije. Najčešće nije.
I to je u redu.
To je baš sasvim u redu.
Shvatila sam odavno da je najljepša ljubav baš ona koja je jednostavna, koja ruci daje ruku, usnicama usnice, pogled pogledu i toplinu toplini.
I sve se razvija kao što se razvije jutro u dan, dan u večer, večer u noć, prirodno, postepeno, lagano i nježno, to su ljubavi koje nemaju zapreka i prepreka, već jednostavno jesu i sve podrede sebi...sve ostalo su nastojanja, pokušaji, forsiranja...ljubav, ona prava ruši sve pred sobom i u njoj nema boli...
U ljubavi dvoje je, samo je...
|