|
Pročitala sam: Zaljubljenog Goethea od Walsera, doimalo se to pretjerano i kao da nikada nisam bila u sličnom ludilu srca.
Kažem, kao da nisam.
Tvoje odsustvo na današnji dan traje tjedan dana, moje prisustvo u Zagrebu traje na sutrašnji dan tri tjedna.
Ja odlazim, ti ostaješ, ja se vraćam, ti odlaziš i ja ostajem!
Međususreti.
U međuvremenu čitam knjige, njegujem svoju dušu, tijelo, um, svoje misli.
Spremam se za veličanstvenu pobjedu.
Smakla sam sve suvišne dlačice sa svoje kože. Skratila kosu.
Smanjila ugljikohidrate, trčim, ma kao da letim.
Susrećem mnoge zanimljive ljude, i danas sam, doduše na pogrebu upoznala Bernardu,
posljednju purgericu, fascinantnu damu, spasila sam joj šešir pri polasku kući.
Hoćete li doći u Zaprešić, vodim vas na jahanje?! Izbacila je to ko iz topa!
Merci!
(Daniela i jahanje? Hmmm ???)
Mlada damo, zlato...ah, nisam ja te komplimente tako lako zaradila, provele smo dva sata u razgovoru,
i onda, onda mi je priznala Daniela, rekapitulacija sadržaja : vi ste svijetlo !
Uživala sam u njenim prispodobama o Nici, sve me to pomalo ošamutilo, ali držala sam svoju čašu za nožicu,
kao da sam dvorska dama, a beštek sam odložila tako da pohvalim kuhara...vodoravno, vilica gore, nož ispod nje!
Pila sam Mineralnu, pa Colu Zero...koja šašava vremena, pomišljam.
No, nije ni čudo što sam se osjećala nekako svevremenskom, ipak smo ručavali (karmine) u Buffetu Barunica!
Nisam više znala ni sama jesam li Kontesa ili Barunica ili tek Djevojčica, sve mi je to ponovno bila lijepa igra,
pogotovo stoga što sam o kontesi čitala još sinoć prije sna?!
Uzbudila sam se kad su se na krematoriju prije glavne scene začuli pucnji, a onda, onda sam tek desetak minuta kasnije
ugledala vojnike, bio je to ukop jednog od njih...nikada ranije nisam prisustvovala nečemu tako delikatnom.
Nečem neodređenom.
Naime začula sam pucnje obavijene maglom, na Mirogoju, na mjestu gdje su ukopani svi veliki umjetnici,
kako li sam se samo ponovno, opet pronašla u tim nestvarnim i nedodirljivim, tananim višedimenzionalnim rupama?
Kao da režem vrijeme, kao da skačem iz rupe u rupu, pomalo Alisasto.
I na trenutak sam se zapitala možeš li ti uopće pojmiti kakav ja to ludi život gradim?
Bi li mogao uklopiti se u isti?
Smijeh!
Osim tih ugodnih susreta, servirali su mi i par provokativnih pitanja, na koja sam tako lukavo odgovorila da sam pomislila,
Daniela, što se to s tobom događa? Daniela jesi li to ti? Daniela, tko si ti?
Neki su mi ljudi priznali, ti izgledaš ljepše no ikada!
Ja sam im bez imalo prepotencije, samouvjereno rekla, hvala, najiskrenije tako se i osjećam, ovo je najbolji dio moga života!
Ta snaga i polet u meni, ta bujica koju sam čitavi život zadržavala, danas, danas je potekla, ali smjerno i pažljivo,
kako bi došla do punog izražaja i sjaja.
I onda, onda sam se sjetila kako me jutros pozdravio vozač autobusa, i kako sam se s njim vratila kući, bilo je to jedno novo lice,
ali nasmiješeno. On me otpravio u tmurnoću i bezglavlje, do taxija u koji smo bili ugurani, i u situaciju u kojoj ja peglam nabore napete situacije,
nasmijavam i spašavam ono što se spasiti da...taksist koji se smije i i i i...vidim mu na licu, pita se, tko je ova žena?
Zadivljujem ga, znam da ga zadivljujem, ja često imam potrebu zadiviti ljude, zbog bajke.
I trenutak kad se baca prekrasna, puna, bujna ruža na lijes.
Vatra!
Koji apsurd!
Vatra koja spaljuje kovčeg s ljudskim ostacima, a nasuprot tome, vatra koja gori u meni i koja spaljuje i potpiruje moj krvožilni sustav.
Nije li to balans života?
Umirnuće, predaja i nasuprot tome predaja i izgaranje.
Život u punini svog izraza, dvije krajnosti.
Ah, nakon svega toga, svih tih lica, zveckanja čaša, vilica, žlica, nakon rukovanja, nakon mnogo spretnih i nespretnih riječi,
odvažnost dolaska u moj dom.
Čvrsto i snažno zatvaranje vrata.
I onda, onda sam se napokon mogla prisjetiti i uživjeti u jutrošnji san, san koji me probudio u 07:07...
Rekao si mi da dolaziš po mene, vodiš me na večeru, točno u dvadeset i jedan sat...prvo sam rekla ne,
inzistirao si, dolazim, dolazim po tebe...i tako je...
|