Još uvijek si ne želim priznati da sam kiksala kod kreiranja,
to ti je kao kad po prvi put slažeš krevet ili ormar bez uputa,
trebalo bi biti logično, svi dijelovi su tu, samo treba sve učvrstiti,
zategnuti, prisloniti, ali...dogodi se taj ali...pa idemo ispočetka.
Do tebe je stigao moj glas, nakon točno sedam tjedana i dva dana.
A ti, ti si ostao zbunjen i neodređen, kao ništa ti se ne događa,
a lice ti je tamnije no ikada ranije, nisi ošišan, nemaš sjajan pogled,
postao si oštro platno, postoji ta sjena.
I desna ruka, kao i moje bolno rame tri tjedna unazad,
zašto smo uvijek povezani, kad ti činiš sve da nas odvežeš?!
Možda je vrijeme da ispišem novu priču, bez grča ovaj put.
|