Danielaland : Svevremenski let

Danas je pred kišu, još su se u sinoænjoj, kasnoj šetnji zaigrale sitne kapljice, žurila sam kuæi kao mrav koji nosi veliki teret,
bila sam udaljena èetiri kilometra, nije mi se dalo žmikati odjeæu, a niti nahladiti stopala.
Sad sam eto pustila a vintage christmas playlistu, vrlo jasno se sjeæam kako sam istu ovu playlistu slušala s Margaret prošle godine u listopadu.
Nešto se dogodilo s mojom percepcijom vremena, ili kako je Magi rekla, ti si postala neka sasvim druga Daniela, e pa o tome je sad bespotrebno diskutirati, jasno je kao dan da je ona stara umrla, nje više nema, možda u nekoj staroj dimenziji, a s njom je umrlo i sve prošlo, ovaj novi život èini se puno èišæi, lakši, pjenastiji, odvažniji. Neki nas ljude èine teškima, olovnima, crnima i kao da samo u neke odreðene dane, u odreðene trenutke zasjamo, obasjamo svoj svijet. I onda kad se proèistimo od takvih ljudi sve ponovno biva ispravno, jasno, lakše se doseže, pa èak i ovakav dan koji nosi kišu.
Uz more je sve drugaèije, kao da je sam život gušæi i pomalo konkretniji. Šetnje su usporenije i na svakom koraku uoèavam filmske scene, pa po stoti put pomišljam...I ova tišina, nikada mi ne može dosaditi upravo ova tišina, pa se pitam èuju li je i drugi ljudi ovakvom? Da li su i drugi oèarani njenom dubinom?
Srijeda. Nisam sigurna što bi trebala posebno misliti o srijedi, dan koji je u pola sebe, pola tjedna.
Mislim o zmijskom èovjeku, nisam ga vidjela dvije i pol godine, voljela bih ga ponovno sresti, nasmiješiti mu se i razgovarati s njim, nedostaju mi njegove mudre rijeèi, bez njega otok nije potpun, no on je u nekom drugom gradu, na nekom drugom mjestu, bolestan.
Pitam se kako je? Može li i dalje vidjeti sve ove boje? Sjeæa li se naših dugih razgovora?
Pamti li trenutak u kojem mi je rekao : saèekaj me?!
Još sa samom sobom raspravljam koliko je zapravo blagoslov upoznati osobu koja kao da je najveæi dar, a onda ti naglo biva istrgnuta iz tvog svijeta?
Jesmo li mi sami odgovorni za takve dogaðaje? Èeznemo li mi uvijek za malo drame, za neèim što æe nas uzdrmati i što æe od nas naèiniti neku vrstu žrtve?
Svakodnevno oko sebe bivam suoèena s ljudima koji olako prihvaæaju biti u toj ulozi, nekada se èini kao da misle da nemaju apsolutno nikakvu moæ ili kontrolu ispraviti svoj život, kao da se puštaju niz rijeku, pa kamo nas odvede. U jedno sam ipak sigurna, sve što èinim svakoga dana, èinim s mišlju da nisam samo marioneta neke veæe sile, veæ da ipak imam moguænost biti kreator svoga života, drugaèije ima li smisla? I kakvog smisla?

Kad bi ja bila tvoja noæ ti u njoj ne bi mogao usnuti, jer bila bi ti poput najljepšeg dana, èista i bistra, puna nježnosti i sigurnosti.
U mojoj bi meni bio èovjek koji nema sumnji i koji hoda izraženog srca, otvorenog i predanog, jer znao bi da te ova noæ grli i nježi.
U mojoj bi meni bio najslabiji i najsnažniji odjednom, znaš onako kako junaci bivaju jasni.
Oni se predaju za ideale, a oni sami su ideali i zbog toga oni umiru, ne, ne, ne, ne zbog drugih, veæ zbog samih sebe.
Jer ideal je samo posaðen u našem biæu i tu raste, tu iznièe i tu izrasta ah, tu izrasta i nema drugoga osim nas da ga njegujemo, da ga zalijevamo,
ali i da ga uspravimo kada stigne tren i, i, i stoga èesto sve bude poništeno, uništeno, razoreno, jer nekada ta snaga biva usnula strahom od neuspjeha.
Od mene mili, najmiliji dobiti æeš noæ i ovu sjenu, jer kada bi ti dala dan, ti bi me zaboravio, jer one ispred mene, one su ti dale samo koprenu,
one su ti sjenile dan, a ja ti ga, oh, ja ti ga, kako ne shvaæaš èinim istaknutijim, ja ti bijelo èinim bjelijim.
Koje li uobrazilje, kojih li ludih misli, možda misle svi koji zaviruju, ali oni ne znaju tajnu, kao što ni ti ne znaš tajnu, da samo ona koja vjeruje da ima snagu i sposobnost da ona i vlada. Princeza i Kraljica nije ona koja sumnja, koja se osvræe, koja pada na prvoj stepenici, tako ni ja, o, ni ja neæu, jer ti si moj, i ja sam ta koja zna da može uzeti, prisvojiti, osvojiti i imati.
Ti si moj jastuk, moj trn na jagodici prsta, moja kapi krvi, moje sjeme i moje obilje.
Ti si moja strast, moje ludilo, moja bolest i ozdravljenje.
Ti si onaj kojeg želim ukrasti i spremiti.
Ti si onaj kojeg želim osvojiti i nikome drugome ne predati.
Oh, ja jesam pomalo otkaèena, zaluðena i neodluèna poput obiène djevojèice!
Stoga ni ti sam nisi siguran, hoæeš li mi strgnuti nevinost, ali veæ jesam, veæ jesi, djeèaèe moj, od kad si me pogledao, o, još kako si me pogledao!
I ništa više nije bilo nego što treba biti.
I stoga me grliš i èuvaš i stežeš i zbog toga si ljubomoran i èeznutljiv, ti oko moga oka, divljino moje divljine.
I od ovoga èudnoga vremena, ti sa mnom èiniš vrelo ludosti.

Ove sam nedjelje odluèila kuhati, baš onako kako treba, mesna rolada punjena s jajima i salata od milijun sastojaka, moja salata, ljuta, kisela i slana.
Sunce je utihnulo, a oblaci su se nalaktili nad moju teracu, sve je okej pomišljam.
Kasnije æu na kupanje.
Probudila me misao kako se ljudi i ljeti i zimi uvlaèe u svoje kuæe, sakriju se od svih, uvijek neka opravdanja da bi se osamili, a onda opet, eh nemam prijatelja, nema žive duše, oksimoron.
U svakom sluèaju ja se ne skrivam, svjesno se osamljujem u svoju slobodnu samoæu, meni uvijek treba mira, tišine, praznog prostora, èak i onda kada volim, ponajviše baš tada, da presložim sva ta fina tkanja, da svako opipam i pomirišem.
Zadnjih par dana plivam do jedne vrše na koju je privezana bova, daleko je od obale i ovih par kupaèa napeto me promatraju sve dok se ne vratim,
to je jedino dogaðanje u koje se slio otoèki život dok se oèekuju furešti.
Ja sam sve svoje veæ doèekala, tu je, živim u deluziji, al upravo zbog nje sam sretna.
Onaj tko ne zna prvo živjeti u svojoj glavi, loše mu se piše.
11:11, 12:12, 13:13
Brojevni niz, to zapravo ne znaèi ništa, osim ako tome ne pridodamo neku osobnu važnost, ja to tako onda uzmem, ti misliš na mene, iako ne postoji vrijeme kad ja to zapravo ne osjetim bez da provjeravam svoj tri de.
Danas moram napokon osposobiti kajak, onaj isti o kojem smo prièali, ti me veæ zamišljaš kako veslam, a ja malo kasnim za tvojim tri de, pa mi padne na um, baš tako je to, treba se vremena uskladiti, kao kad se prvi put ljubiš s nekim novim ustima, treba uhvatiti odreðeni ritam, prepustiti se i ne misliti previše, svaki je taj prvi poljubac poput novog uèenja, tu se i krije sva moguæa zabava.
Moram iæi provjeriti peænicu, ovo æe biti slastan ruèak.

Vraèajuæi se s plaže, osjetila sam toèan trenutak kad je stiglo ljeto, nisam baš bila sigurna koliko mi se to sviða, nadala sam se da æe biti odgoðeno, nadala sam se još malom komadiæu proljeæa, ali ne, stiglo je. Nisam bila spremna, jer kad jednom zakoraèiš u ljeto, kad naèiniš taj korak veæ moraš poèeti pamtiti, veæ moraš poèeti skupljati, njegovati, èuvati jer veæ ide prema jeseni, to tako je i to je prirodan slijed stvari, a to što ja produljujem ljeto to je veæ sasvim drugi par rukava, zapravo nikada mi nije bilo sasvim jasno zašto se to tako kaže, drugi par rukava?!
To te nisam stigla pitati, a baš bi bilo zgodno, pitati te, mislim uživo! Imam još milijun drugih pitanja, èini se da bi bilo mudro sastaviti popis, ali ne, ja to èinim uvijek na licu mjesta telepatski, odmah ti šapnem na uho i ti to pitanje èuješ, mota ti se umom pa izgovoriš na glas i svi te èudno gledaju, no sa mnom si veæ navikao da te ljudi èudno gledaju, jer kao što oboje znamo, ne, mene nema dvije, ne, nijedna se ne može natjecati sa mnom i da, ja sam tvoja najèarobnija na svijetu, jer to tako je u tvom i mom svijetu, tu nema pogovora i nitko ne može uložiti prigovor! A ako ga i priloži bit æe odbijen!
Stalno misliš na mene, to stalno je toliko izražajno da se noæima budim i osjeæam tvoj dah, osjeæam tvoj dlan, osjeæam tvoju kosu, tvoju blizinu, osjeæam tvoje vibracije. Prije no što me uhvatiš za ruku veæ znam da si tu. Prije no što spustiš poljubac na moj potiljak veæ ga osjeæam, prije no što kažeš da sam ja ta, veæ to èujem svojim srcem. Znam da sam sve ono o èemu maštaš i sanjaš i zato sam te oslobodila, ti tek sad shvaæaš.
Žmirim dok mi gradiš dom, žmirim dok mi spremaš iznenaðenje, žmirim dok oslobaðaš prostor i vrijeme za mene.
Žmirim i radujem se dok se spremaš na grandioznu gestu. Žmirim jer volim tvoja iznenaðenja, žmirim jer sudjelujem u tvojoj ljubavi za mene.
Žmirim dok biram nov život u kojem razmještam namještaj, žmirim dok razmišljam gdje æemo spavati, gdje æemo ruèati, gdje æemo voditi ljubav i gdje æemo èiniti življenje življim i pritom se hihoæem kao djevojèica.
Darujem ti vrijeme jer je svaki korak prema naprijed kamen temeljac ove dimenzije. Tu sam te odluèila zadržati i tu sam odluèila prepustiti se.
Ne mogu ostati bez onoga kojeg želim kao što želim novi dan, novi udah zraka, novi val. Imam te i prije no što me zazoveš imenom, veæ podižem slušalicu na tvoj broj, veæ èitam poruku koju mi tipkaš kad to najmanje oèekujem, piše nedostaješ mi, snažno mi nedostaješ...
Žmirim i sada dok je na ekranu otkucala ponoæ i ježim se pri pomisli da me veæ toliko dobro poznaješ da sa mnom dijeliš strahove, znaš li da æu te uvijek ispoèetka podiæi ako padneš? Jer ja sam tvoj pad u meko. I nekako smo od jeseni stigli do ljeta, prezimili smo, zajedno, mi zimi roðeni ljudi, jedan i dva.
Ne brini se Medo, nisi me izgubio, iako sam ti kliznula niz dlanove, to ja samo k moru idem da me jednom vrati tebi, tebi mom zemljanom èovjeku.

Na otok sam stigla na svoj omiljeni dan u mjesecu, na dvadeset i sedmi dan.
Tri smo se puta opraštali, uvijek bi nedostajalo još samo malo neèega,
a ništa se nije reklo, ništa se nije obeæalo, ništa se nije dalo naslutiti.
Kao, kao da æu se samo jednom vratiti i sve æe ponovno biti kako je,
ali to je veæ neko tvoje uvjerenje, ti veæ misliš da to tako je, gotovo kao èinjenica.
Nisam ti se usudila reæi da ne živim na taj naèin, nikada nisam, uvijek negdje odlazim
i vraæam se transformirana s nekim novim ogoljenim slojem, znaš kao kad ljuštiš luk,
i Gunter Grass je tako nazvao svoju knjigu: dok ljuštim luk, a ja ljuštim sebe.
Postoje ljudi koji ne stoje na mjestu, uvijek su gladni neèega i uvijek traže još,
ali još osjeæaja, još uzleta, još iza neèega, tu nema dugog smiraja.
Ne znam hoæe li itko moæi ukrotiti Goropadnicu? Sigurna sam da si bio blizu tome,
ako itko je, ti si, no ona je i dalje ostala toèno takva kakva je!
Ostale su samo neke slike u glavi, a fizièki samo moj broj u tvojoj crnoj knjizi, za svaki sluèaj.
I kilometri su se nanizali kao meso na ražnjiæu, to se pojede, i probavi.

Noæas sam se napokon naspavala, spavala sam više od deset sati, budila me
samo žeð nakon koje sam ponovno utonula u san, a sanjala sam potres, crvene rajèice,
i ljude koji me na èudan naèin uznemiruju.
Sanjala sam i Carrie i Facu, uistinu nemam pojma zašto sam se na njih referirala.
U svakom sluèaju u Danielinom svijetu postoji samo njen svijet, na dan kao što je današnji
shvaæam koliko bi bila siromašna da ga nemam, da si ga nisam samostalno sagradila,
vjerojatno ga zato i tako dobro èuvam.
Kad bi ga netko urušio, urušio bi mene samu, stoga do te dragocjenosti nema pristupa.
Svi povlaèimo svoje granice, a zapravo nije li najveæa snaga u tome da ne postoji odstupnica?
Možda, ah, tko zna, možda jednom doðem i do te toèke, do spoznaje da se ne može slomiti,
porobiti, uništiti ono što je veæ stvoreno, veæ samo iluzija o tome.
Jedno je teorija, sasvim drugo praksa.

Sedam je minuta do trinaest sati, nepoèešljana sam, sjedim u pidžami, pijem drugu kavu,
svijet kao da okružuje mene, kao da se stvara radi mene, jer kad zaklopim oèi nema nièega,
samo crno, a kad ih otvorim sve je tu, sve opipljivo i materijalno, a koliko je to isto sasvim nebitno?!
Nebitno u trenucima kad nam je potreban zagrljaj, samo kratki, èisti, snažni zagrljaj.
Èitaš li ti ovo, ha?
Gdje si sada, gdje si dok osjeæam svu tvoju navalu èežnje i nemoæi?!
Ja tu sjedim i slažem slova, a ti ih samo èuješ kao neke otkucaje, neke impulse, jer odvojeni
smo samo u želji koju sami dogovaramo sa egom.
Za mene je uvijek bilo lakše voljeti kad nisam prisutna, kad nisam suoèena sa stvarnim stvarima,
sa svim onim što život nosi: prljave èarape, prašinu na ormaru i tako to sve skupa...
Možda, možda to onda i nije ljubav, ha?
Možda stvarno nije.

Na današnji dan prije godinu dana dijelili smo samo isti smjer, samo par autobusnih stanica,
jedno tiho doviðenja.
Tada još ništa nisam znala o tvojim sklonostima, o tome da ne voliš slatko, a piješ èokoladno mlijeko,
o tome da ne voliš torte, al da te zanima kakvu sam pripremila ocu za roðendan,
i nije li èudno, kako je to sve palo na dno mora?
I ja dok ronim samo krajièkom oka bacim pogled, ali ne dotièem,
jer ni sjeme kad ga jednom spustiš u zemlju, kad ga zasadiš ne dodiruješ, samo puštaš da raste, da se prikaže.
Ovo je morsko sjeme, ono æe oplemeniti dubine, tamo gdje sunce dopire u vreli, ljetni dan.