Danielaland : Svevremenski let

četvrtak, 25.08.2022.

Neodvojena


U trenutku kad mi je stigla poruka u jednoj od aplikacija osjetila sam blagu mučninu u želudcu,
po tome znam da se moje srce još uvijek osvrne na tvoj pogled kojeg uvijek mogu prizvati,
kao što se priziva topla misao djetinjstva.
Još je ljeto i još miriše na sočne breskve, kreme za sunčanje i naftu.
O tebi sam danas čula, o tebi sam dobila informacije, o tebi nisam previše mislila jer nisi odvojen od mene,
ti si sastavni dio onoga što jesam i u tome je sva tajna ovoga što je.
Moja simpatija, to tako nevino, dječje zvuči, a opet to je čistoća kojoj teži duša, vjerovati nekome i u nekoga bez sumnji.
Tako sam odlučila i tako je.
Večer sam završila plešući u moru, plešući u pješčanom plićaku uz glazbu koja je dopirala iz noćnog bara.
Bile su to pop-rock balade i jednostavno vrijeme kao da je stalo, upijala sam more, noć, zvijezde, mjesec, svjetla na jedrilicama i
pomislila sam, kako je fenomenalno to što sam živa, kako je fenomenalno to što postojim upravo sada, baš sada i kako mi sada,
baš sada ne nedostaje ništa, jer sam tako ja-ja!
Neodvojena od Ničega.

25.08.2022. u 23:37 • 2 KomentaraPrint#

petak, 19.08.2022.

snoviđenje


Doći ću na trenutak, kao i obično, samo sjesti, praviti se snažnom i smjelom, a sve će se u meni nekako rastapati, urušavati kao da rušiš toranj od karata...tiho ti prstima kuckam, ne dopusti si zaboraviti sve ove smiješne scene, sve poglede kroz polumrak, nisam sigurna da ću ih moći dati nekome drugome, ovako se ljudi ne dotiču u prolazu, u besmislu vremena, u žurbi i htjenju, u tjelesnom i strastvenom, ovako se samo dotiču oni koji se nikada neće doticati p r s t i m a, ne zapravo...i ne bih te mogla više osjetiti u samom prodiranju tvoga tijela, u stapanju, u strasti, no što te ovakvog ''dalekog'' osjećam...želim ti zato darovati sve moje strahove i sumnje, moje lucidnosti i zaigranosti, da me pamtiš kao neku bajku, koja je stvarana zbog tebe, jer sam te vidjela onakvim kakvim te nitko ne vidi, i ti se sam ne vidiš, jer ne gledaš mojim očima...pusti me da trajem, dok se ne ugasi mjesec, a onda ćemo se jednom, smijati svako na svojoj strani kreveta...tamo onog drugog nikad nije bilo...

19.08.2022. u 00:27 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 17.08.2022.

Summertime


Ljeto je vrijeme kad se sitnice skupljaju kao najveće vrijednosti, tada, tek tada ljudi se smekšaju,
kao da ih krema za sunčanje opusti, pa hodaju kao opijeni i pristaju na sve,
na skuplje račune doručaka, ručaka i večera, na skuplje račune smještaja,
samo odmahnu dlanom i da, može, može, u redu je!
A ja, vladarica ljeta, trezveno gledam na njega, ono me ne može zavesti kao što može one koji ga grle samo kratkoročno,
jer ljeto i ja smo odavno jedno, sve cake, prijestupe, zavrzlame znam.
Ljeti, kad vam kažem nema dobrih karata!
Ljeto vas uvijek, ali uvijek pobijedi jer ono vas iznutra dotakne, oboji, podari vam nove nade i vjerovanja,
a jesen, ona sve to pobriše kao učiteljica koja nema strpljenja sa nadobudnim učenicima.
I lako se pogubiti jer ljeto je fatamorgana za one kojima trebaju naočale duše, oni ostali
plivaju niz struju i prihvate što je da je...kako je tako je, tako je kako je.
Žuto, modro, bijelo u zagrljaju.

17.08.2022. u 17:17 • 4 KomentaraPrint#

Ljetnina



I tako odjednom jesen je zagrizla noć, polako se šulja i grabi ljeto za vrat, no danju, danju još sunce caruje i nastaviti će tako do kraja listopada...spremna sam, sad dolazi ono najbolje, čitava paleta boja, mirisa i okusa...

Kasno sunce grije tamnije, kao kad se vatra rasplamsa, kad samu sebe nadraste.
Takvo je ovo poslije podne.
Poslije nečega je u dnu mene, pa me zapljusne i ostane samo taj silni poriv unutar utrobe.
Kasno ljeto mami da se predam, kao kad se odrola smotani peškir na šljunak obale.
Promatram sve ove boje koje mi iznese obična zrela smokva, pomišljam : nitko je ne želi dok je nadohvat ruke, i mene kao i te boje razbije buka i silina želja. Silina ove vreline u kojoj su zgužvani jastuci snova, sanjarija, pa se samo može izdahnuti. I potonuti, utonuti u more...a dok se korača prema njemu samome i u more snova, baš kako Tedi piva.

Dugačko crijevo ispunjeno vodom, vijuga kanalom niz ulicu. Prvo je palo kao mrtvo, a onda se pod pritiskom razbudilo.
Jedna malena zmijica, prepušta se tom čudnovatom valu koji ju nosi.
Čovjek bijele kose, govori nam: pazite, tu je!
I ja stojim i na tren se smijem toj ludosti.
(U sebi.)
Pita me: jel je stala? Je, kažem ja.
Pokušajte još malo niže.
I on ju još jednom cilja vodom, bezuspješno, crijevo je kratko.
I odjednom se više ništa nema za reći, osim laku noć


17.08.2022. u 13:13 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2022 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        



Blog piše :
Daniela Trputec
Copyright ©

Datum i vrijeme prvog posta:
25.04.2006. (20:05)


Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!



Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:

Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec




Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe


knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...





Web Hrvatska
Tamna strana