Danielaland : Svevremenski let

U trenutku kad mi je stigla poruka u jednoj od aplikacija osjetila sam blagu muèninu u želudcu,
po tome znam da se moje srce još uvijek osvrne na tvoj pogled kojeg uvijek mogu prizvati,
kao što se priziva topla misao djetinjstva.
Još je ljeto i još miriše na soène breskve, kreme za sunèanje i naftu.
O tebi sam danas èula, o tebi sam dobila informacije, o tebi nisam previše mislila jer nisi odvojen od mene,
ti si sastavni dio onoga što jesam i u tome je sva tajna ovoga što je.
Moja simpatija, to tako nevino, djeèje zvuèi, a opet to je èistoæa kojoj teži duša, vjerovati nekome i u nekoga bez sumnji.
Tako sam odluèila i tako je.
Veèer sam završila plešuæi u moru, plešuæi u pješèanom pliæaku uz glazbu koja je dopirala iz noænog bara.
Bile su to pop-rock balade i jednostavno vrijeme kao da je stalo, upijala sam more, noæ, zvijezde, mjesec, svjetla na jedrilicama i
pomislila sam, kako je fenomenalno to što sam živa, kako je fenomenalno to što postojim upravo sada, baš sada i kako mi sada,
baš sada ne nedostaje ništa, jer sam tako ja-ja!
Neodvojena od Nièega.

Doæi æu na trenutak, kao i obièno, samo sjesti, praviti se snažnom i smjelom, a sve æe se u meni nekako rastapati, urušavati kao da rušiš toranj od karata...tiho ti prstima kuckam, ne dopusti si zaboraviti sve ove smiješne scene, sve poglede kroz polumrak, nisam sigurna da æu ih moæi dati nekome drugome, ovako se ljudi ne dotièu u prolazu, u besmislu vremena, u žurbi i htjenju, u tjelesnom i strastvenom, ovako se samo dotièu oni koji se nikada neæe doticati p r s t i m a, ne zapravo...i ne bih te mogla više osjetiti u samom prodiranju tvoga tijela, u stapanju, u strasti, no što te ovakvog ''dalekog'' osjeæam...želim ti zato darovati sve moje strahove i sumnje, moje lucidnosti i zaigranosti, da me pamtiš kao neku bajku, koja je stvarana zbog tebe, jer sam te vidjela onakvim kakvim te nitko ne vidi, i ti se sam ne vidiš, jer ne gledaš mojim oèima...pusti me da trajem, dok se ne ugasi mjesec, a onda æemo se jednom, smijati svako na svojoj strani kreveta...tamo onog drugog nikad nije bilo...

Ljeto je vrijeme kad se sitnice skupljaju kao najveæe vrijednosti, tada, tek tada ljudi se smekšaju,
kao da ih krema za sunèanje opusti, pa hodaju kao opijeni i pristaju na sve,
na skuplje raèune doruèaka, ruèaka i veèera, na skuplje raèune smještaja,
samo odmahnu dlanom i da, može, može, u redu je!
A ja, vladarica ljeta, trezveno gledam na njega, ono me ne može zavesti kao što može one koji ga grle samo kratkoroèno,
jer ljeto i ja smo odavno jedno, sve cake, prijestupe, zavrzlame znam.
Ljeti, kad vam kažem nema dobrih karata!
Ljeto vas uvijek, ali uvijek pobijedi jer ono vas iznutra dotakne, oboji, podari vam nove nade i vjerovanja,
a jesen, ona sve to pobriše kao uèiteljica koja nema strpljenja sa nadobudnim uèenicima.
I lako se pogubiti jer ljeto je fatamorgana za one kojima trebaju naoèale duše, oni ostali
plivaju niz struju i prihvate što je da je...kako je tako je, tako je kako je.
Žuto, modro, bijelo u zagrljaju.

I tako odjednom jesen je zagrizla noæ, polako se šulja i grabi ljeto za vrat, no danju, danju još sunce caruje i nastaviti æe tako do kraja listopada...spremna sam, sad dolazi ono najbolje, èitava paleta boja, mirisa i okusa...

Kasno sunce grije tamnije, kao kad se vatra rasplamsa, kad samu sebe nadraste.
Takvo je ovo poslije podne.
Poslije neèega je u dnu mene, pa me zapljusne i ostane samo taj silni poriv unutar utrobe.
Kasno ljeto mami da se predam, kao kad se odrola smotani peškir na šljunak obale.
Promatram sve ove boje koje mi iznese obièna zrela smokva, pomišljam : nitko je ne želi dok je nadohvat ruke, i mene kao i te boje razbije buka i silina želja. Silina ove vreline u kojoj su zgužvani jastuci snova, sanjarija, pa se samo može izdahnuti. I potonuti, utonuti u more...a dok se koraèa prema njemu samome i u more snova, baš kako Tedi piva.

Dugaèko crijevo ispunjeno vodom, vijuga kanalom niz ulicu. Prvo je palo kao mrtvo, a onda se pod pritiskom razbudilo.
Jedna malena zmijica, prepušta se tom èudnovatom valu koji ju nosi.
Èovjek bijele kose, govori nam: pazite, tu je!
I ja stojim i na tren se smijem toj ludosti.
(U sebi.)
Pita me: jel je stala? Je, kažem ja.
Pokušajte još malo niže.
I on ju još jednom cilja vodom, bezuspješno, crijevo je kratko.
I odjednom se više ništa nema za reæi, osim laku noæ