srijeda, 30.03.2022.

I pad je let



Prije trećeg kilometra sam pala, prije no što si stigao.
Sada danas, u ovome trenutku znam koliko je taj pad imao smisla
i kako je taj pad zapravo bio dar.
Kad sam se vraćala kući mimikom si me pitao : gotovo za danas ?
Podigla sam ruku i pokazala ti je, ostao si šokiran, htio si zaustaviti svijet,
ali to tako ne ide, to se tako ne može...samo sam čula : što se dogodilo?
I morali smo dalje, jer smo na dva kraja ulice.
Stigla sam kući, a samo sam razmišljala kako te želim zagrliti,
kako se želim sklupčati poput ježa u tvoj savršen grudni koš,
i zaspati slušajući otkucaje tvoga srca.
Ti si moj mir, nemiru moj.
U pola te želje utonula sam u san, tamo sam te sigurno uhvatila za ruku.
U snovima si uvijek dodirujemo ruke.
Odzvonio je dan, utorak sam pospremila i dočekala srijedu.
I srijeda se tako važno naslonila na njega.
Upoznavala sam nove ljude, nove ljude s mora,
od jutra je Oliver dominirao mojim danom, sve do prave pjesme
Vjeruj mi!
Znala sam da je to naša, i ja ti vjerujem, ne znam ni sama kako, ali vjerujem ti.
I napokon to vrijeme, u rozoj vešti, i poderanim trapericama,
u cipelama načinjenih od zlatnih zvijezda, raspuštene divlje kose,
stigla sam i šapnula ti : pokazat ću ti kasnije!
Rekao si može i kimnuo glavom.
Nisam vidjela ništa, samo sam čekala i znala sam sve je podređeno nama.
Naglo povučen rukav, tvoj zabrinut izraz lica, kako se to dogodilo?!
I objašnjavam ti, znaš da je tamo neravan teren i eto pala sam...
Zadirkuješ me, i ja znam da to tako mora biti, ali već te napuštam, moram ići...
Stigla je Vesna.
Nas dvije odjednom naglo mijenjamo naše uobičajeno mjesto za kavu,
kao da to mora biti drugačije, novo, jer sve staro je upravo to
stara skica, stari plan, stare vjerojatnosti, a svima nam treba
novi smjer, novi kurs, novo ostvarenje.
Pričamo onako kako žene mogu pričati: otvoreno, bez sustezanja,
previše se mi već dugo znamo da bismo jedna drugu mogle lagati,
da bismo prikrivale istinu, to je ono čemu se uvijek radujem s njom.
Govorim joj o njemu, crvenim se, kao da ponovno imam 17 i ona zna da
je sve to tako vidljivo i jasno akterima priče.
Kava je odlična, njena sa šlagom, moja s mlijekom
i vrijeme napravi salto mortale.
Popodne je spremno ići na spavanje, zagrlimo se i poljubimo,
vidimo se skoro!
Pogledaš me s pitanjem: već si stigla?!
I vidim da ti je lice ozareno, a meni se ozari duša, osjećam da si ti moje ljeto.
Čitavo vrijeme čujem glazbu i sve vibrira tako fino i ugođeno,
bezbrižna sam i znam da ovo traje i traje i traje.
Jer ti me gledaš, kao da sam tvoja zauvijek.
A onda me pitaš izravno: ideš li trčati?
Mirno, ni ne sluteći kažem: da, idem!
A onda me raznese val i nježno me nasuka na obalu
A onda me zabljesne sunce i ja zažmirim na tren
A onda me uhvati sreća i podigne me u sedmo nebo
A onda me raznježe tvoje riječi i ja postanem ljudski kip
Jer ti mi ozbiljnim tonom kažeš : Molim te čuvaj se, pazi se kad kreneš trčati!
I ja ne čujem ništa više, samo to: molim te, molim te, molim te...








23:57 Komentari (1)




ponedjeljak, 28.03.2022.

A kao avion





Spasio si me,
dotaknuli smo si ruke u avionu,
ti si uzeo moje stvari i spremio dar u utrobu torbe,
rekao si sada idi, doći ću za tobom,
nisi mi dopustio da budem tužna, ne previše, rekao si samo :
ne budi potištena, sad vidiš kako je Medi s tobom, meni je tako s tobom!
I čitavog sam dana bila okupana tim snom, našim susretom,
sve dok nisam prelazila zebru i ugledala dječaka s modrim avionom,
naježila sam se!
hej dječače, dopuštaš li mi da ga fotografiram?
rado je pristao, a ja sam, ja sam sanjala budna, ponovno...
kad tebe sanjam, uvijek dio tog sna stvorim u stvarnosti,
koje li čudo stvaram s tobom?
kojima smo to čvorovima spetljani jedno za drugo?
a onda sam se zatrčala k tebi, zagrlila sam te svojim koracima,
poljubila svojom toplinom
i tvoje su oči još jednom pojele svaki dio mene
jer ti me gledaš kao da sam jedna, jedina na svijetu,
kao da sam tvoja i kao da nikada ranije nisi vidio ni jednu jedinu ženu,
kao da sam najveće i tvoje čudo
i ne mogu prestati odazivati se jer čujem svaki tvoj nemir
svaku tvoju sumnju
svaki tvoj strah i zebnju
i tada te nasmijavam sa svojom ludošću
kažem ti jasno i glasno koliko si blizu tu gdje se rađa nov život
i gdje je pogreb onome lošem
ti i ja smo se sreli u najtežim okolnostima
ali krčimo nov put
dio po dio
strpljivo
kao što avion prolazi kroz oblake




23:57 Komentari (2)




nedjelja, 27.03.2022.

Dvadeset sedam




S tobom je drugačije, baš nikome nisi nalik, čak ni muškarcu kojeg sam voljela.
A voljela sam ga, kao što se voli more, kao što se voli dubina, avantura i sloboda.
A s tobom, s tobom je ljubav stvarna.
Ti si od mojih slova koja su se smjestila na virtualnom papiru načinio stvarnost.
Jutros sam shvatila da te uvijek pronalazim, ne koristim pozive, poruke, pisma, aplikacije,
samo ti dođem i ti me samo čekaš.
Ti si muškarac koji mi je ukrao četvrtke i petke, ali mi je dao subote i nedjelje.
Nagli rez.
Vrijeme od ručka, a ja ručam kilometre i sunčane zrake, tvoj komad pogleda i
griz tvoga glasa.
Za jelo nemam glad.
Sve je u redu i kad se na trenutak razlomi scena.
Spremna sam duboko udahnuti, znam da je sve ovo samo uvod.
Skinula sam prsten zbog žulja, nemamo prstenje.
Prsti su nam goli i nevini.
Jesu li?
Pokazujem ti svoju lijevu podlakticu koja je išarana od granja i trnja,
odjednom i ti pokazuješ svoju lijevu, ne znam tko je zbunjeniji.
Pitaš me što si radila?
Kako je moguće da smo toliko slični u našim razdvojenim stvarnostima,
dok ih pokušavamo ugurati u zajedničku?
Oboje nosimo znakove i boli.
Teško mi je reći tko si ti, ja te ne poznajem, a tako te dobro osjećam i znam.
Ti si poput udobnog madraca koji nudi savršen san, ali ja ne znam od čega je
madrac načinjen? Od čega si ti šarmeru satkan ?
Zadirkujem te, jer sam osjetila blagi ubod ljubomore,
a ti mi uzvraćaš opravdanjem, smijem se tome, smijem se jer više ne znam
tko je od nas dvoje tko?
Čini se da smo zamijenili uloge, ti si postao ja, a ja ti.
Promatram cestu, osluškujem glazbu, izbjegavam te pogledati,
želim te kazniti, jer nisi spreman zgrabiti me kao što to očekujem,
ne smiješ me nikada pustiti iz svojih ruku, shvaćaš li?!
Ostavi me tu kraj sebe i zaboravi na sve što je bilo ranije,
pomozi mi da shvatimo ovaj svijet koji nam je spušten na dlan.
Dotakni me ponovno, izgovori mi ime, čvrsto me stisni i ne dopusti da
se između nas nastani poraz.
Nedjelja je i ja sam slobodna u tebi.
Možda si mi slomio srce, podsjećam te, a ti si začuđen dok to izgovaram,
kao da ti je drago što ti to priznajem,
brzo to povlačim i kažem šalim se, a oboje znamo da je to tako daleko od šale.
I kako treba utopliti istinu.
Vrijeme je da krenem.
Trčim krugove sa suncem, kao da letim, tako se osjećam,
a onda prolaziš i usporiš, pogledaš me i mahneš mi
i ja opet, opet, opet,
ponovno znam da ću ti se predati.
I u meni ne prestaje glazba, ne prestaju boje, radosti, vjera i veselje.
I prepuštam se tom čudu, da traje, dok traje.
I šapućem tiho u sebi, tu je, tu je, tu je.
Nikada nije bilo vremena kada nije bilo tu.
Kako li sam se samo sjetila, kako ?
I zaustim ti tiho ime da ga nitko ne čuje.




23:27 Komentari (2)




srijeda, 23.03.2022.

Tvoje prvo slovo


Dugo sam se dvoumila hoću li ti stići u crvenoj haljini
to je javno priznanje između tebe i mene i svijeta da postoji ta nit
nit jača od krvi, jer krv označava samo fizičko postojanje
a ova druga, nevidljiva nit
ona povezuje dvije duše, dva srca, dva nadvremena,
ali pristala sam pred vlastitim ogledalom na taj čin
predala sam ti se bez ijedne riječi, bez dodira, bez glasa
samo sam ti došla
Tvoj je pogled bio odlučan i precizan, dubok i snažan
raznio je sve moje sumnje
ništa nisi trebao jer sve je bilo jasno
ta tvoja glad za mnom i tvoja sitost kad me napokon
dočekaš
Crvena
Imaš glavobolju, a ja te promatram kao da je istoga trena mogu smaknuti s tvoga tijela
i preuzeti joj mjesto
neozbiljna sam, ali sam ozbiljna za tvoju bol
Jesi li osjetila potres, ja nisam ?!
Jesam, jesam...poželjela sam ti reći još mnogo toga, ali...
U koliko je sati bio?
00:37, uopće ne znam zašto si me to pitao, a ni zašto sam ja upamtila.
Sunce
Danas je toplo, pitam se naslućuješ li ovu vrelinu koja raste u meni?!
Osjećam tvoj nemir, plutam ulicama kao da sam na moru
kupujem dvije knjige, donje rublje, novi šampon za kosu
stalno svuda tvoji inicijali, moj svijet te ne želi izostaviti
ne mogu ti objesiti omču oko imena
ne mogu ga oduzeti od sebe
sada je to već visoki jablan što para modrinu neba
Već mu se divim
U parku šećem, pa malo sjedim i promatram djecu
veselo trčkaraju
a ja snimam diktafonom svoje misli, strasti, žudnje
i čekam da otkuca trenutak u kojem ću ti moći dotaknuti blizinu
Silno te želim vidjeti
I onda mi se razveseliš, tako snažno znam ti si mi se nadao, ti si me čekao
ti si već znao da je već određeno sve
Rekao si mi haaaj!
Nasmijala sam ti se, i uistinu si me podsjećao na medu
mog medu
toplog, šašavog, ljupkog medu
Trenutak kasnije i na korak dva sam tvome potiljku
mami me da na njeg spustim poljubac, no otimam se tom porivu
ne, ne još, još nije pravi tren
još nisu kapljice znoja na pragu vrata
Odjednom sam odlučila skupiti kosu u rep, takvu me još nisi vidio
to sam ti uskratila, jer se osjećam ranjivo
no hrabro sam stala pred tebe i ti si, ti si ovaj put
otkrio sve
meni i nama i ovome danu
Danas si se zaljubio
danas su ti se oči zrcalile i sjajile, danas sam u njima bila ja
danas si me pustio u sebe
I gledala sam te dugo, dugo
i kad sam ti govorila da moram na trčanje
i kada si me pitao hoću li prije toga jesti
i jesam li obavila sve što sam trebala?!
Sva tvoja pitanja potvrdila su tvoju brigu
i znala sam da se i ja zaljubljujem u to
u to što se razlijeva iz tvojih očiju
i što me dodiruje do dna moga bića
da se zaljubljujem u toplinu i boju tvoje predaje
da se zaljubljujem u tvoje prvo slovo






23:07 Komentari (2)




petak, 18.03.2022.

Ono što sam zaboravila


Osjećaš li koliko te osjećam?
Prvo su me privukle tvoje oči, samo tvoje oči, bez riječi.
Šutnja.
Volim kad šutiš, kad ne mislimo, kad je tišina ta koja nas privlači jedno drugome,
tišina kao omča jedne ljubavi.
Ni jedan jedini korak.
Ni jedan jedini fizički dodir.
Samo poziv.
Dva dana minus, dva dana plus.
Frustrirana sam što nemamo vremena, rekla sam ti.
Kimnuo si glavom.
Super si se dotjerala.
Hvala ti.
Hvala.
Stvarno ludo što mi to govoriš u ovim trenucima kad sve visi
o nit moje ljutnje.
Naljutila sam se, strašno sam se naljutila.
A onda si mi priznao, izvukla sam to tvoje priznanje.
Još toliko moram raditi na vlastitom uvjerenju.
Tko vozi? Ja ?!
Ne, ja vozim!
Tko koga čuva?
Možda, možda, možda...
Ponovno nemam pojma i zaboravila sam tvoj intelekt.




23:37 Komentari (2)




utorak, 15.03.2022.

Nepredvidiva






Današnji sam dan dočekala s George Michaelom,
wild is the wind i the first time ever i saw your face
prošlost je zakucala, pustila sam je
tada još nisam znala da ću sresti Igora, prvu ljubav,
sada je on samo sjena čovjeka koji je nekada bio
prošli smo jedno pored drugoga kao da se nikad nismo ni poznavali,
nisam osjećala ništa
ali dao mi je točku
a prije toga, prije toga
tvoj pogled
zalijepili smo se jedno za drugo
više ne vidim nikoga drugoga, zar to nije čudno
more ljudi oko nas, a onda postoji samo to jedno lice,
samo te jedne oči
duboke smeđe oči, da o njima sam ranije pisala, dok ih još nisam poznavala,
a mislila sam da takve neću ni sresti
a onda, odjednom stigle su nenajavljeno poput ljetne kiše
nevera
kažeš mi : dobro ti stoje naočale!
zadirkujem te, stavim ih samo kad želim biti zločesta
prihvaćaš igru, zločesta, ha ?
ili kad želim nekoga upozoriti, misliš li da to tebe želim upozoriti?
ništa ti nije jasno, a upravo to je dovoljno.
danas sam si bila lijepa, po prvi put u svom životu govorim da sam lijepa.
i sebi se čudim.
moj crni tuš, modre naočale, raspuštena kosa
i zaigranost, sve ti to serviram za ručak
ti još ne znaš koliko će ovo trajati?
onda me umalo slučajno udariš vratima,
pa se ispričavaš
smotan si, prvi znak
odlazim, ti mi skoro ne dopuštaš, ali moram
i sva se priča nastanjuje u području tišine
trčim
i iznenađenje
ponovno te iznenađujem
ne znaš ni sam kako i što
samo ti kažem : još nisi naučio da sam nepredvidiva?
da, moglo bi se reći da si to ti!
smijeh
zamoliš me, možeš li molim te baciti čašicu u smeće?
i pružaš mi je, ja je uhvatim, a ti mi dotakneš samo jedan,
samo jedan prst
i pitaš me, što ćemo sad?
ne znam Medo, još ne znam...
I kažem ti sramežljivo, imaš novu frizuru, ha?
I obrijan si, ha ?
Aha, kimneš glavom...brzo te prekinem...
da ne ispadne da ja ništa ne zamijetim, nasmijem se...
a ti nadodaš, a ja zamijetim sve, sve...
...znam, znam, znam...
i ponovno se čudiš meni...čudiš mi se...
I ja ne želim da ovo prestane...
neka ne prestane nikada...





23:47 Komentari (1)




petak, 11.03.2022.

I ti se smiješ


Pred put, noćas putujem, autobus me čeka u 2 sata i idem, nestajem, odlazim, ne dugo, samo kratko,
ali idem, ti još ne shvaćaš da samim time gubiš vrijeme, tvoje vrijeme otkucava.
Moje ludosti postaju sve hrabrije, moje boje sve življe, a moje srce kuca glasnije.
Danas je moja kosa bila drugačija, odmah si to zamijetio, odgovorila sam : ti sve vidiš, ponekad mi se čini
kao da sam pod mikroskopom tvoga oka, duboko dišem.
Ti postavljaš tisuću i jedno pitanje, odgovaram, i onda se uhvatim kako me hvata panika,
došao si na prag moga bola.
Šutim, povlačim se, ja sam samo rak samotnjak u svojoj kućici, imam i kliješta, to su moje riječi.
Ne znam da li te više ikada želim vidjeti.
Pao si mi u očima, pao si kao što suza klizne niz obraz,
njoj više nema povratka.
Ona se spustila. Ona je. Ona je stvarna i nema prikrivanja istine ili zavaravanja.

Nova strana.

Tko zna koja šalica kave, tko zna koliko sam puta danas stigla na zamišljeno odredište,
otkrivam ti svoju namjeru, manifestiram da ne postoje ljudi, ti ne shvaćaš zašto su svi ovi putnici zaboravili stići.
Ja znam tajnu kojom stvaram.
Gledaš me, izbjegavam tvoj pogled.
Ovo se više neće ponoviti.
Zapažam mrlju na lijevoj bijeloj tenisici, ma baš me živcira, odjednom mi se ne slažu rečenice.
Ne znam što zapravo radim ovdje, na zadnjoj stanici prošlosti.
Uporno me ispituješ, a ja uporno izbjegavam, pa se sve nekako prikaže kakvim je.
Ja se danas, danas se skrivam, ostajem sjediti iza tvojih leđa, okrenuta svojim leđima,
to ti najavljujem svoj odlazak.
Ranije si me pitao, ideš li? Ne ideš?
Zašto je to bitno?
Zar je bitno koje je ono lice ljubomorno na mene?
I to si zapazio, i odjednom pomišljam, ne obraćaj pozornost na 3D, sve ti se ovo
dogodilo zbog hrpu tvojih dominantnih misli.
Ok!
Preskačem stanicu, stranicu, preskačem sve što se da preskočiti, zbunjujem te.
Ne želim ti dopustiti da me uhvatiš, ili da ikada pomisliš da možeš predvidjeti moj sljedeći korak.
Ja sam sad samo uzela svoju rolu i glumim, glumim u ovoj sapunici u nastavcima.
Slično je, a četvrtak je, nekad je ta serija išla petkom.
Treća sreća.
Odlazim tamo gdje ne shvaćaš da odlazim, pa me pitaš, silaziš li ovdje ili nigdje?
Silazim kad će mi se sići.
Ovdje je visoko i vidim čitav grad. Sve od čega ti bježiš.
I onda na trenutak pitaš, hoćeš li me pričekati?
Hoću, samo ovaj put hoću. Možda je zadnji u sebi šapnem sebi.
Dolazim do šume, do ulice u kojoj nisam bila i shvaćam, sve je sasvim u redu.
Pa se vraćam jer vidim tepihe prostrte po zemlji i to mi se čini sasvim logično,
uopće se ne pitam koji vrag rade tepisi posred šume?
Ulazim, ponovno se vraćam tamo gdje sam već previše puta bila,
duboko u sebe, duboko u utrobu.
Ti još ne shvaćaš u što si se upleo.
Ti nemaš pojma u koju tajnu srastaš.
Ti nemaš pojma tko ti drži srce u šaci.
Nema skoro nikoga.
Nema nikoga bitnoga, odgovaram.
I onda ti kažem, gotovo je idem, za par sati idem.
Ti još misliš da se samo igram, i da će sve biti kao ranije.
Ne shvaćaš koliko sam ja puta izmijenila sebe radi sebe i koliko to ne prestajem činiti...
Ne ideš sa mnom do kraja?
Ne, ne idem, ovaj put ne idem.
I samouvjereno kažem: Bok Medo, pa krenem ne osvrćući se.
Dovikneš mi, sretan put i ne zaboravi u ponoć...
Kao da je to bitno...kao da je to bitno...pomišljam...
I otkuca ponoć, upalim tv program i tamo je medo...
Smijem se, smijem se, smijem se,
smijem se i boli me trbuh od smijeha,
pogledam na sat 00:00 i znam
i ti se smiješ



00:00 Komentari (3)




srijeda, 09.03.2022.

Gdje si se sakrila?





Vrlo neobično, upravo ležim u krevetu, na laptopu sam i bilježim, pišem, pokušavam zarobiti događaje
u rečenične nizove, tako da ostanu negdje gdje će se moći pratiti tragovi?
Kao da već nije duboko nastanjeno u meni i kao da ne znam da se više ne može poništiti.
Mnoge sam dane i večeri provela u ovakvom sjetnom stanju, lutajući, samo nestajući od svih znanih lica,
da bi se prikazala nekim sasvim nepoznatim licima u prolazu.
Zapljusnula bi tako naglo u nečijem komadiću dana, kao kad zapljusne boja svom silinom na platno.
Primirje.

Zašto mi večeras nescafe ima okus po kokosu?
Zašto mi misli vrludaju takvom brzinom da ih ne mogu jasno precizirati?
Zašto je sve toliko nabijeno njime, toliko da bi ga samo voljela zagrliti i ostati tako bez ijednog drugog iskustva?
On me još i ne poznaje, ne sasvim, ne dovoljno.
Makar jedno je sigurno, ne odupire se ovome ludilu.
Ništa, baš ništa nisam samoj sebi ostavila za sutra, jer sve je u ovom trenutku.

Utorak je prije danas, danas je naravno srijeda.
Rodila sam se u srijedu. Umrla, pa rodila, rodila pa oživjela.
To me podsjetilo na tvoje pitanje od jučer: Gdje si se sakrila?!
Tko postavlja takva pitanja? Koliko je intimnosti u jednom ovakvom pitanju?
Koliko si mi blizak da me pitaš jasno i odlučno?
Koliko imaš samokontrole, ili je ona već počela gubiti bitku?!

U svakom slučaju, oboje ne volimo slatko, no samo nas slatka stvarnost može zalijepiti na pravo mjesto.
Zato sam danas ušla u dućan i kupila mini Madeleines, podsjetilo me to na Prousta,
i podsjetilo me to na mene koja je ponovno ovdje, prisutna.
Kako li sam samo mogla pomisliti da je ta Daniela negdje nestala?
Nisam imala pojma da će tako lako oživjeti i zauzdati ove nove dane, Bože, koliko sam ljepote
propustila zbog zatvaranja očiju.
To nitko nema pojma.
Ono zbog čega sam ti u petak stegla dlan, bila je zahvalnost što si na svojim snažnim rukama
donio bijelu, nevinu, čistu, ali snažnu Danielu, dao si mi je, predao uhranjenu i spremnu za život.
Ne znam kako si je samo mogao pronaći tamo gdje je ni on, on kojeg sam mislila voljeti do kraja života,
nije mogao pronaći?
Od njega je ostao broj 11, dugi niz 11, on je s tim brojem završio, a ti si se u tom broju rodio!
Što je slučajno, kad slučajnosti nikada nije ni bilo?!
Još osjećam dodir tvoje tople ruke u mojoj hladnoj.
Neke se vječnosti dogode u stotinkama.
Kao naši pogledi, pogledi jasni i precizni, pogledi koji ne nose tajne, pogledi koji sve razotkrivaju.
Nikada ranije nisam došla do čovjeka kojemu sam bolja.
Nikada ranije nisam bila ovako gola sa svom odjećom na sebi.

Tko si ti?
Tvoj medo, ja sam tvoj medo, priznao si, onaj kojeg treba čuvati, maziti i paziti.
Medo koji te vodi u kino.

Medo kojem sjedim u krilu.
Medo koji se voli platonski.
Medo koji ne vjeruje koliko Zlatokosa ima godina, njemu je samo djevojčica, djevojčica, djevojčica...
Medo koji čini vratolomije nasred ceste subotom dok kiša pere strahove.
Medo koji tjera obožavatelje.

Ležim u krevetu i dalje, popila sam puno previše kave, bio je ovo sasvim dugačak dan,
ustajanje, naš susret, tvoj pogled, tvoje mahanje, tvoj osmijeh i znak, ponovno si to učinila radi mene,
nevaljalice jedna! Ti poznaješ moje korake i moje igre, zabavljaju te, sve je to smišljeno radi tebe.
I otišla sam se poljubiti sa suncem, ono je grijalo moje usnice, moje oči, tvoje oči koje si nazvao : zeleno-plavima!
Naljutila sam se pomalo, one su plave, plave!
No oprostila sam ti, tebi oprostim što ti oprostim.
I gdje me je dovela vijugava zmijica dana nego do kafića, kafića u kojem su zlatni cvjetovi, zlatni kao
iskrenje u tvojim smeđim očima kad ih okupa sunčeva zraka.
Postoji li išta ljepše i punije od toga?
Ne mogu te prestati gledati, nikada te ne mogu prestati gledati...
I drveće te pozdravilo, kao i sva silina slova A koje sam viđala posvuda, plesala sam kroz prolaz satkan od polica,
promatrali su me i prodavači i artikli, te pokoji pauk koji se spuštao s visina.
Koji grandiozni ples trenutka.
Ista ulica kao prije dvadeset godina, a opet, sve je tako drugačije, sve se popunilo,
svaka ona bol sada je otopljena kao što se otapa grumen smole i od nje smo načinili
poligon za vožnju kojom tek moramo krenuti.
Oboje to znamo, spremni smo, hvatamo zalet, čvrsto stežemo dlanove,
još malo pa više neće postojati ništa što nas u ovom trenutku ispraća,
što nam dahće za vratom.
Mi ćemo zajedno skočiti.
Još nije kasno, ali ugasiti ću ova slova, pustiti ih da ostanu ovdje.
Samo ovdje.
Druga će ponovno stići i zaokružiti sve što je.
Vrijeme je da te zagrlim i da te osjećam kako dišeš na mojoj strani tvoga srca.
Pubum, pubum, pubum










22:37 Komentari (6)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>