Danielaland : Svevremenski let

utorak, 15.02.2022.

Ro�endanska sre�a

Probudio me moj vlastiti ro�endan, legla sam u pola �etiri,
probudila se u devet sati izjutra,
neko sitno uzbu�enje koje me grickalo u utrobi,
ne, nisam mogla jesti, nisam mogla piti, nisam mogla ni�ta osim
lebdjeti.
Izravnala sam kosu, stavila crni tu�,
obukla novu crnu haljinu, crni kaput,
na�minkala se i da
bila sam si lijepa
uistinu sam si bila lijepa
sebi, onoj koja je uvijek najkriti�nija i koja uvijek sebe
potkopava
ali odjednom ona i ja se sla�emo
a u�inile smo to da bi danas sjale, onako kako bi �ene uvijek
trebale sjati, prvo zbog sebe same,
a onda, onda tek zbog onog kojeg su odabrale.
Spremala se ki�a, no iznutra me grijalo moje sunce,
sunce koje uvijek nosim kad to drugi vide i kad ne vide.
U�la sam u autobus,
jedno je lice reklo : lijepo, lijepo!
Pogledala sam to lice i nisam znala reagirati,
bilo je to glasno i jasno i nisam navikla to tako �uti,
ne s tih usana, ponovno sam bila Alisa koja se svemu �udi.
I onda su se nanizali susreti, drugi kod mjenja�nice, tre�i kad je stigla
Ona, i kad me �ekala tik ispred njega,
a ja sam, ja sam morala zadr�ati dah!
Ronim na dah po betonu.
U me�uvremenu sam lutala tra�e�i ono ne�to,
ne�to �to �e mi ukazati na smjer...
Taj smjer sam na�la tek dva sata kasnije.
Smijala sam se u na�em starom kafi�u,
tamo gdje smo Vesna i ja provodile na�e vrijeme, vrijeme na�e
najsla�e mladosti, sad sam se tek sjetila da je sve sli�no,
ali totalno druga�ije.
No sada se smijemo konkretnije, stvarnije, �ivotnije.
Prije povratka ku�i, stigla je i Ana i tada,
tada je tek drugi dio plana trebao krenuti u realizaciju,
nisam ba� bila sigurna za�to sam tako odlu�ila, ali jesam,
nisam po�alila ni sada sedam sati kasnije...
Pr�ut i tartufi u novom ruhu, uzimam, ne pitaj me mnogo,
valjda �e to biti sasvim ok.
A onda biranje torte, torte tricolore, tri vrste �okolade...
Jedna velika i jedna mini mi...
I drvene �lice...mnogo njih, eto ih sada u ladici stoje i
jedna im nedostaje, tek jedna...
A onda videopoziv od Margaret iz New Jerseya, pa
smijeh dok na stanici �ekamo...
i ponovno nas vidi, ba� nas kako se smijemo i ja izgovaram
nema pojma �to ga �eka!
Kad bi samo znao ?!
Smje�tamo se, pomalo sam mokra ali nije mi hladno,
ljudi koji imaju namjeru, njima nije hladno.
Prvo mu mahnem i nasmijem se radosno, kao malo dijete,
i on mi uzvrati, sve je ba� kako treba biti.
Nije li Alisa jela svakojake slastice koje su joj mijenjale veli�inu?
Pitam se ho�emo li se svi mi promijeniti od ove torte koju smo kupile?
Dok se �eka, sve sve usporava, i pet minuta traje kao dvadeset i pet.
U trbuhu osje�am stotine sitnih �eravica.
Ve� znam da �e se to poja�ati.
Stigli smo, ustajem, zaustavlja se brzina.
Hej, ne�to ti �elim re�i, govorim i samoj se sebi �udim,
�elim te po�astiti, jer danas mi je ro�endan, ka�em ti,
a ti si, ti meni uvijek...ma hvala ti na svemu...skratim pri�u!
A on se nasmije, i glasno ka�e :
Ro�endan? Danas ti je ro�endan? Tvoj ro�endan?
Da ka�em, danas mi je ro�endan i ne, ne mo�e� meni re�i ne,
i dajem mu modru vre�icu, i on se uop�e ne buni...
Uhvatio se za glavu, kao �ovjek koji je pomalo ljut �to je zaboravio,
nije znao...i onda ka�e, to, yes ! Tvoj ro�endan!
Ja ga promatram kako se raduje, kako mu je divno �to je danas,
ba� danas, ovoga utorka, dok pada ki�a moj ro�endan!
I pomi�ljam, nijedan mu�karac se nije tako radovao sa mnom,
ne na ovaj na�in!
I onda mi govori mnogo toga, ja ga ne mogu �uti,
�estita mi, ja ga ne mogu �uti,
ne �ujem ga, ali ga vidim,
ali ga osje�am i vidim koliko je drag i ozbiljan i koliko je uhva�en u trenutku.
Dajem mu to...on uzima i �udno je, zbilja je �udno, promatram mu dlanove,
dlanove koji jo� nisu dotakli moje, promatram i pitam se
ho�e li se to ikada dogoditi?
Nedostajalo je tako malo...i onda se jo� jednom nasmijem,
i pozdravimo se, svatko ostavljen sa svojim dojmovima...
Ja plovim me�u ki�nim kapima, Ana me pridr�ava,
ova velika torta ide na�oj �irokoj obitelji... a on ima onu mini...mini...a ista je...
I ostalo mi je u magli, pjesma za ro�endan, puhanje svje�ica,
znam �to sam po�eljela, tako jasno znam...
I sre�a,
sre�a me obgrlila oko ruku, sasvim normalna, prirodna sre�a...
Sre�a koja me vidjela najslabiju, najsna�niju, sre�a koja me
prihva�a ovakvu kakva jesam, bez da se pretvaram da sam ne�to drugo.
Sre�a koja traje polako, ne izgara kao �ibica.
Moja nova, ro�endanska sre�a.

23:07 Komentari (7)

ponedjeljak, 14.02.2022.

Obe�anje koje �u ti jednom re�i

Probudila me potreba da krenem, bila sam pospana i nisam znala
�to bi to to�no valjalo u�initi s obzirom da je ponedjeljak,
i Valentinovo je,
i nisam imala potrebu primiti �estitku,
ne od nikoga, ovaj put to jednostavno nije bio prioritet srca,
mislila sam nestati, pobje�i, zametnuti svoje tragove,
jer to jedno lice koje sada poznajem,
to jo� ne zna gdje �e sti�i i kada.
Odlu�ila sam krenuti kasnije da te slu�ajno ne sretnem,
bila sam sigurna kao �to su svi ljudi sigurni kad su zapravo
nesigurni, jer su opijeni snovima,
nisam se nadala, jer izbje�i �u te,
i dok sam stajala tako i promatrala automobile,
odjednom znakovi, mno�tvo znakova,
A, A, A, A, A, A, P...zakucalo je to P,
samo na trenutak pomislila sam, zar �e se to uistinu dogoditi?
Ho�e li se Svemir poigrati, no otresla sam tu misao kao �to otresamo
pra�inu s kaputa, zatim je pro�ao taxi, potrubio je, ja sam automatski
mahnula i pogledala tko je sad dovraga to ?!
Nepoznati lik, no onda je...
Hodala sam kao o�arana, ali izgubljena,
kao da sam ovoga trena upala u ze�ju rupu,
kao da sam Alisa glavom i bradom,
i padala sam i promatrala i nestajala...
Pokazao si mi rukom put, ja sam samo krenula i sve je bilo
druga�ije.
Nisam si mogla pomo�i, �udo se �udilo �udu.
Sve je tada postalo vi�edimenzionalno, na trenutak sam osjetila
melankoliju, nisam ba� bila sigurna kako se nositi sa svime time.
I onda sam prona�la novi bronzer, puder, maskaru, nov�anik i
malo me razveselilo, no nisam znala koliko je sve ovo zapravo dobro?
I onda smo stigli ponovno ku�i.
Pomislila sam, sad je bolje, bolje je i pustila sam glazbu,
i sve �to sam �inila odlu�ila sam u�initi najbolje,
jer danas je posljednji dan kada imam trideset sedam godina,
koja sre�a!
Jo� jedno poslijepodne i spremna sam tr�ati,
spremna sam se izgubiti u samo svojim mislima i svome vremenu.
Ja jo� ne znam da sam ti okrenula le�a,
i da si iza mene...eri dietro di me...
I tu si, signalizira� mi da si tu...
Okre�em glavu, ti mi ma�e� kao da se nikada ranije nismo sreli,
kao da nam je ovo prvi put
i kao da zna� moje �udnje.
Trebala sam da me dotakne� u sre�u, u sredi�te moje sre�e.
Veselila sam se poput djeteta, to si bio ti.
Nitko drugi, negoli ti...
Zahladilo je i zamra�ilo, ali ti si ostao kao vatra u meni.
I svaki je kilometar postao obe�anje koje jo� nisam razjasnila,
ali postalo je obe�anje koje �u ti jednom re�i...
I na radiju se oglasio Tedi, Zar je voljeti grijeh?
Nisam se mogla prestati smijati, jer sve me to danas
odjenulo u crveno, u crveno srce koje kuca posred moga bi�a,
pa otkucava ljubav, ljubav, ljubav...

23:57 Komentari (3)

petak, 11.02.2022.

Nisam mu stigla re�i

Jutro je stiglo tre�njom ku�e,
iz dubine se zemljinog kotla prevalio preko ruba jecaj ili malo upozorenje,
probudi se.
07:33
Jo� malo �u, pomi�ljam,
pokrijem se preko glave
i onda me probudi� u snu, vidim te ponovno,
kao da je nemogu�e da pro�e tren u kojem nisi ispunjen mnome,
tako mi se barem �ini, dok mi ulijeva� sebe kroz tajni prolaz,
mislim si, sigurno sklizne� niz trepavicu ravno u moju zjenu.
Mislim si, jo� nikoga nikada ranije nisam prona�la tu.
Sve postane pjesma:
rano kuhanje ru�ka,
pa jedno slatko i nje�no, neprimjetno kimanje glavom,
ve� je sve jasno i sve se predalo svijetu,
i krenem preko ceste, prekora�im branik, osjetim neki pogled,
tu je, sada ve� znam kako biti ja, i ne brinem se tko �e �to misliti.
I tr�im, svaka je minuta sve lak�a, �ini mi se kao da sam popravila
izdr�ljivost, ali jo� nemam brzinu, to ionako nije va�no,
ja tr�im svoju trku i hvatam samu sebe, tu vrijeme ne igra ulogu.
Pa pomalo ple�em i smijem se, igram se sa samom sobom,
pa prolaze automobili, promatraju me, ne marim, vi�e uop�e ne marim,
pa pro�e� i ti, i nasmijem se samoj sebi i toj spremnosti da ne skrivam ni�ta,
�ovje�e, po prvi put samo sam sirova ja, takva kakva jesam,
luckasta i neodoljiva.
I sve protje�e kao �to treba protjecati, lako i bezbri�no,
i vrijeme je da se otisnem, ulazim u bus,
neki nepoznati �ovjek koji vozi od to�ke a do to�ke b,
ne odzdravlja na dobar dan,
�ini se kao da se ra�irio po sjedalu i ne shva�a da nije nikakav veliki boss,
iako je moj �ivot u njegovim sposobnostima vo�nje,
znam, prisjetim se za�to volim odre�eno vrijeme
kad je moj �ivot u to�no njegovim rukama,
�ovjek satkan od jedinica, ja znam, a vi ne mo�ete znati,
jer ne �elim, jer ga skrivam, kao �to skrivam naj�udnije recepte,
samo za mene, samo moje.
Upla�ujem loto, izdahnem.
I ve� sam tu, kupujem dvije haljine,
jedna je crna, a druga boje ljeta.
I ve� vidim kako kora�am kao gazela svojim svijetom.
Tri, dva, jedan.
Spremna sam.
Na trenutak ugledam par sitnih kapi,
ne�to me sna�no pogurne prema naprijed,
to reci, to u�ini, znati �e� �to treba, samo idi
I ja idem, i ka�em sa smijehom na usnicama:
Gospodine A, kako smo danas?
Jesmo li dobro?
I razgali se, �ujem ptice koje bude dan,
vidim �isto plavo nebo, vidim zelenu travu,
vidim prolje�e u punom cvatu, vidim najnje�nije dijete,
vidim sve kada ga �ujem...
A dobro sam, onako, a vi?
Smije�an je dok prihva�a moju igru.
A onako, dobro sam, ali sam umorna, malo sam pretjerala s
treningom.
Za�to, za�to tr�i�, pita me?!
Tr�im da smr�avim, odgovorim vrlo direktno i iskreno.
A onda me jo� jednom pogleda, kao da me ve� nije stotinu puta pogledao,
pa izri�ito ka�e : ti ne treba� smr�aviti, kao da se pomalo ljuti na mene.
Sad je ve� preuzeo moju hrabrost i mi kao da smo ovaj razgovor vodili nekada ranije.
Ma malo trebam, ka�em.
I smijem se.
I ne znam to�no za�to, ka�e odjednom jo� sutra,
a onda odmor.
I znam da je on suu�esnik u ovom balonu kojeg vatreni plamen nosi u visine.
A dobro, izdr�ati �e� jo� sutra, pa...
I ve� je vrijeme, ali pitam ga u zadnji tren,
potres?
Molim?!
(Malo mi se pribli�i...)
Jesi li ga osjetio jutros, potres?
Jesam, taman sam ga osjetio u krevetu.
I ja sam ga osjetila u krevetu.
I pogledamo se
pogledamo se...

(nisam mu stigla re�i : sanjala sam te, ponovno)

23:57 Komentari (1)

srijeda, 02.02.2022.

Fatamorgana

2.2.2022

U magi�nim dvojkama razvio se poput embrija �aroban dan,
dopustila sam mu,
jo� sino� prije no �to sam sklopila o�i izrekla sam na glas:
sutra �u se probuditi u najboljoj mogu�oj vremenskoj liniji,
a kad sam se probudila,
a probudila me spoznaja da si me uzeo sa sobom pod tu�,
tvoja ma�ta me odnijela i osje�ala sam se
kao da ronim na dah do dna mora,
takav je to osje�aj bio,
uzdrmao me.
Dakle
a kad sam se probudila izrekla sam:
eto me, probudila sam se u najboljoj mogu�oj vremenskoj liniji
i kako to ve� biva, uvjerenje je pola uspjeha.
Cerekala sam se sama sa sobom, to ve� danima �inim,
sve je zvonko, zvu�no, pomalo misti�no.
Ponovno se otkrivam i nema ni�ega ljep�eg,
i ni�ta, ba� ni�ta ne �inim niti radi tebe, niti radi bilo koga drugoga,
jer zna� li, sve �to �inimo, uvijek �inimo samo radi sebe?
Ostalo je samo iluzija.
Uglavnom uhvatila sam te, umalo me nisi prepoznao,
danas imam kovr�avu kosu,
mno�tvo kovr�ave kose poput aureole oko glave,
a i Tedi je otpjevao : Tvoje lice ka u Gospe !
I to ba� danas dok sam kuhala ru�ak i paralelno isprobavala odje�u.
Uglavnom sunce je milovalo na�e kose, na�a lica i na�e o�i,
dan je bio jedan od onih koje zauvijek �eli� �ivjeti ispo�etka,
dan koji �eli� odu�iti, produ�iti, zagrliti i spremiti ga izme�u dlanova,
pa da ga opet i opet i opet ispo�etka mo�e� promatrati
kad ti bude hladno i kad se osje�a� samotno i prazno.
Ni�ta nije kao �to je ve� bilo i ni�ta ne�e biti,
ali mo�e biti bolje.
Oti�la sam na drugi kraj grada, tamo sam prona�la dvije iste slike,
ba� dvije, da bi se sjedinile s onom prvotnom koju imam kod ku�e,
tri blizanke, nitko sretniji od mene, ma ba� nitko!
I kad sam se vratila, kad sam stigla sasvim blizu,
rekao si mi : danas se vidimo dva puta!
Zastala sam i pomalo izgubila dah, to je istina pomislila sam,
no rekla sam : da, ali tri puta, on �e na to : ali danas nisi tr�ala,
nisam, nisam, ali sad �u, pa �e biti tri puta...
Koliko krugova tr�i�?
�etiri kilometara, nije ba� puno, ali...
Ma super, bravo!
Hvala, ka�em srame�ljivo, pa vidimo se onda jo�...
Vidimo se!
I svatko ode svojim putem.
Brzina svla�enja robe, osje�aj da moram po�uriti, jer, jer, jer...
Mo�da da, mo�da ne, mo�da, mo�da, mo�da!
I moj dje�ak-kum�e koji je ba� danas po�elio sa mnom na tr�anje,
hajde, idemo, hajde, krenimo, hajde, hajde!
I ni�ta nije slu�ajno, samo dva kilometra, umjesto �etiri,
dje�ak vi�e nije mogao, a moja �elja je bila sprije�ena s komadi�em
papira na kojem je bila brojka 2,
le�ao je on tamo, na igrali�tu i tako odluka biva donesena.
Krenula sam odlu�no prema tebi, mahnula sam ti razigrano, veselo,
nasmijao si se i odmahnuo i opet smo postali poput djece.
Djece koja na svojim biciklima trube i trube i trube, da ih �itavo susjedstvo �uje,
da susjedstvo upamti to znakovlje kao zanesenu igru,
igru nevinosti i slobode,
kao �to sam ja slobodna u tvojim o�ima dok me promatra�,
jer u meni pronalazi� svoju fatamorganu.

21:27 Komentari (2)

utorak, 01.02.2022.

Nemirna

1.2.
S nekim je ljudima sasvim lako stvarati svjetove �utke,
u toplini koja se nastani izme�u dva ljudska obli�ja,
u samo dvije, tri, petnaest sekundi.
Ranije sam uvijek gradila rije�ima, pri�ala nekima od njih na uho,
nasmijavala ih, bila sam virtuoz na �ici od signala,
a onda su se odjednom otvorio portal,
zakora�ila sam pomalo nesigurna, ali uzbu�ena,
ba� kao �to je Alisa pro�la kroz ogledalo,
tko je tu je, tko tu je, je!
I shvatila sam da s tobom ne�u trebati govoriti.
Jo� mirisna od pospanosti stigla sam do povr�a,
bila je to jedna velika pobjeda nad mojom lijenosti:
raj�ica, cvjeta�a, kristal salata, �aj i dosta je!
Dosta je za crvenu karticu koja je iskoristila sve bonuse,
a i previ�e za alibi,
neki se ljudi moraju snalaziti da bi
imali ono �to drugi uzimaju zdravo za gotovo.
Gotovo za zdravo.
I onda su se klizna vrata samootvorila i samozatvorila i to
je bilo pred to...
�ovjek koji govori: ajde vozi!
Ja koja iziritirana ka�em : bus ide u 30, ali ne ide...
�ovje�e ne ide, ide u 25, ali doza nje�nosti koju osje�am prema �ovjeku
koji nas dovodi od to�ke a do to�ke b je neizmjerna.
On naime pri�a s dosadnim tipusom koji pali pljugu pred prvim vratima,
svi ga ignoriraju i ljute se, ali on ne, on strpljivo odgovara,
nasmije�im se ispod maske, jer znam da skoro pa ne postoje vi�e takvi
ljudi, oni koji slu�aju.
�ovje�ja ribica.
I uspnemo se tako uz brdo, snijeg vi�e ne pada, vjetar vi�e ne pu�e,
prona�lo se i sunce, pogledam tog �ovjeka i mahnemo si.
Iza�em i nestanem.
Kuhanje ru�ka, ono �to je drugima dosadno i monotono, meni predstavlja
opu�tanje, tada sam sama i nitko me ne ometa, nitko mi ne zaviruje
nad rame,
vrijeme u kojem ne�to gradim, ne�to �to �e drugi konzumirati
i �to �e ih dotaknuti iznutra, doslovce, fizi�ki, jel !
Smijeh!
Mogla sam postati kirurg, zar nisam?!
I onda hitnost, prona�i papire kojih nema,
nisu li ba�eni, spaljeni ili su mo�da ostali u drugoj dimenziji?
Ali jo� sam jutros odlu�ila da �u pribje�i kvantnom skoku i opla,
prona�eni u roku par minuta, na mjestu koje sam pro�e�ljala kojih deset puta,
dva tjedna ranije!
To �to ja tako �elim, to tako mora biti, mantram!
I onda �etiri kilometra u krugovima koji se ne �ire, ve� se pomalo skupljaju,
kad umor obgrli tijelo, kad ga iscijedi.
Jo� sam imala nade i vjere u slu�alicama koje su mi same servirale glazbu,
i onda me osvojilo nebo, savr�eno modro-bijelo nebo!
Plesala sam dok su auti prolazili, jurili, neki su me i promatrali,
kao da je bitno, kao da je bitno?
I odjednom ti : mobitel u lijevoj ruci, odi�e� desnu ruku s volana,
gledam te s pomalo jeze u o�ima, ne, ne �ini to, ne !
Ne izazivaj sre�u, ne!
Ali on mi ma�e i ja sam odjednom nemirna.

20:27 Komentari (2)

<< Prethodni mjesec | Sljede�i mjesec >>

Blog pi�e :
Daniela Trputec
Copyright �

<	velja�a, 2022					>
P	U	S	�	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28

Datum i vrijeme prvog posta:
25.04.2006. (20:05)

Ako netko svrati, upravo je 2021god
po�etak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom �ivotu
da pi�em isklju�ivo za samu sebe,
jer i pi�em samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve �to mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me biv�e ljubavi,
biv�i neuspjesi, ne obra�am se nikome
osim �ovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i ho�e li sti�i
saznati �emo na kraju ovog puta!

Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se mo�e, a i
putem interneta:

Glasovi ispod povr�ine
A.Majeti� & D. Trputec

Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe

knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...

Tamna strana