|
Prije trećeg kilometra sam pala, prije no što si stigao.
Sada danas, u ovome trenutku znam koliko je taj pad imao smisla
i kako je taj pad zapravo bio dar.
Kad sam se vraćala kući mimikom si me pitao : gotovo za danas ?
Podigla sam ruku i pokazala ti je, ostao si šokiran, htio si zaustaviti svijet,
ali to tako ne ide, to se tako ne može...samo sam čula : što se dogodilo?
I morali smo dalje, jer smo na dva kraja ulice.
Stigla sam kući, a samo sam razmišljala kako te želim zagrliti,
kako se želim sklupčati poput ježa u tvoj savršen grudni koš,
i zaspati slušajući otkucaje tvoga srca.
Ti si moj mir, nemiru moj.
U pola te želje utonula sam u san, tamo sam te sigurno uhvatila za ruku.
U snovima si uvijek dodirujemo ruke.
Odzvonio je dan, utorak sam pospremila i dočekala srijedu.
I srijeda se tako važno naslonila na njega.
Upoznavala sam nove ljude, nove ljude s mora,
od jutra je Oliver dominirao mojim danom, sve do prave pjesme
Vjeruj mi!
Znala sam da je to naša, i ja ti vjerujem, ne znam ni sama kako, ali vjerujem ti.
I napokon to vrijeme, u rozoj vešti, i poderanim trapericama,
u cipelama načinjenih od zlatnih zvijezda, raspuštene divlje kose,
stigla sam i šapnula ti : pokazat ću ti kasnije!
Rekao si može i kimnuo glavom.
Nisam vidjela ništa, samo sam čekala i znala sam sve je podređeno nama.
Naglo povučen rukav, tvoj zabrinut izraz lica, kako se to dogodilo?!
I objašnjavam ti, znaš da je tamo neravan teren i eto pala sam...
Zadirkuješ me, i ja znam da to tako mora biti, ali već te napuštam, moram ići...
Stigla je Vesna.
Nas dvije odjednom naglo mijenjamo naše uobičajeno mjesto za kavu,
kao da to mora biti drugačije, novo, jer sve staro je upravo to
stara skica, stari plan, stare vjerojatnosti, a svima nam treba
novi smjer, novi kurs, novo ostvarenje.
Pričamo onako kako žene mogu pričati: otvoreno, bez sustezanja,
previše se mi već dugo znamo da bismo jedna drugu mogle lagati,
da bismo prikrivale istinu, to je ono čemu se uvijek radujem s njom.
Govorim joj o njemu, crvenim se, kao da ponovno imam 17 i ona zna da
je sve to tako vidljivo i jasno akterima priče.
Kava je odlična, njena sa šlagom, moja s mlijekom
i vrijeme napravi salto mortale.
Popodne je spremno ići na spavanje, zagrlimo se i poljubimo,
vidimo se skoro!
Pogledaš me s pitanjem: već si stigla?!
I vidim da ti je lice ozareno, a meni se ozari duša, osjećam da si ti moje ljeto.
Čitavo vrijeme čujem glazbu i sve vibrira tako fino i ugođeno,
bezbrižna sam i znam da ovo traje i traje i traje.
Jer ti me gledaš, kao da sam tvoja zauvijek.
A onda me pitaš izravno: ideš li trčati?
Mirno, ni ne sluteći kažem: da, idem!
A onda me raznese val i nježno me nasuka na obalu
A onda me zabljesne sunce i ja zažmirim na tren
A onda me uhvati sreća i podigne me u sedmo nebo
A onda me raznježe tvoje riječi i ja postanem ljudski kip
Jer ti mi ozbiljnim tonom kažeš : Molim te čuvaj se, pazi se kad kreneš trčati!
I ja ne čujem ništa više, samo to: molim te, molim te, molim te...
|