Spasio si me,
dotaknuli smo si ruke u avionu,
ti si uzeo moje stvari i spremio dar u utrobu torbe,
rekao si sada idi, doći ću za tobom,
nisi mi dopustio da budem tužna, ne previše, rekao si samo :
ne budi potištena, sad vidiš kako je Medi s tobom, meni je tako s tobom!
I čitavog sam dana bila okupana tim snom, našim susretom,
sve dok nisam prelazila zebru i ugledala dječaka s modrim avionom,
naježila sam se!
hej dječače, dopuštaš li mi da ga fotografiram?
rado je pristao, a ja sam, ja sam sanjala budna, ponovno...
kad tebe sanjam, uvijek dio tog sna stvorim u stvarnosti,
koje li čudo stvaram s tobom?
kojima smo to čvorovima spetljani jedno za drugo?
a onda sam se zatrčala k tebi, zagrlila sam te svojim koracima,
poljubila svojom toplinom
i tvoje su oči još jednom pojele svaki dio mene
jer ti me gledaš kao da sam jedna, jedina na svijetu,
kao da sam tvoja i kao da nikada ranije nisi vidio ni jednu jedinu ženu,
kao da sam najveće i tvoje čudo
i ne mogu prestati odazivati se jer čujem svaki tvoj nemir
svaku tvoju sumnju
svaki tvoj strah i zebnju
i tada te nasmijavam sa svojom ludošću
kažem ti jasno i glasno koliko si blizu tu gdje se rađa nov život
i gdje je pogreb onome lošem
ti i ja smo se sreli u najtežim okolnostima
ali krčimo nov put
dio po dio
strpljivo
kao što avion prolazi kroz oblake
|