|
S tobom je drugačije, baš nikome nisi nalik, čak ni muškarcu kojeg sam voljela.
A voljela sam ga, kao što se voli more, kao što se voli dubina, avantura i sloboda.
A s tobom, s tobom je ljubav stvarna.
Ti si od mojih slova koja su se smjestila na virtualnom papiru načinio stvarnost.
Jutros sam shvatila da te uvijek pronalazim, ne koristim pozive, poruke, pisma, aplikacije,
samo ti dođem i ti me samo čekaš.
Ti si muškarac koji mi je ukrao četvrtke i petke, ali mi je dao subote i nedjelje.
Nagli rez.
Vrijeme od ručka, a ja ručam kilometre i sunčane zrake, tvoj komad pogleda i
griz tvoga glasa.
Za jelo nemam glad.
Sve je u redu i kad se na trenutak razlomi scena.
Spremna sam duboko udahnuti, znam da je sve ovo samo uvod.
Skinula sam prsten zbog žulja, nemamo prstenje.
Prsti su nam goli i nevini.
Jesu li?
Pokazujem ti svoju lijevu podlakticu koja je išarana od granja i trnja,
odjednom i ti pokazuješ svoju lijevu, ne znam tko je zbunjeniji.
Pitaš me što si radila?
Kako je moguće da smo toliko slični u našim razdvojenim stvarnostima,
dok ih pokušavamo ugurati u zajedničku?
Oboje nosimo znakove i boli.
Teško mi je reći tko si ti, ja te ne poznajem, a tako te dobro osjećam i znam.
Ti si poput udobnog madraca koji nudi savršen san, ali ja ne znam od čega je
madrac načinjen? Od čega si ti šarmeru satkan ?
Zadirkujem te, jer sam osjetila blagi ubod ljubomore,
a ti mi uzvraćaš opravdanjem, smijem se tome, smijem se jer više ne znam
tko je od nas dvoje tko?
Čini se da smo zamijenili uloge, ti si postao ja, a ja ti.
Promatram cestu, osluškujem glazbu, izbjegavam te pogledati,
želim te kazniti, jer nisi spreman zgrabiti me kao što to očekujem,
ne smiješ me nikada pustiti iz svojih ruku, shvaćaš li?!
Ostavi me tu kraj sebe i zaboravi na sve što je bilo ranije,
pomozi mi da shvatimo ovaj svijet koji nam je spušten na dlan.
Dotakni me ponovno, izgovori mi ime, čvrsto me stisni i ne dopusti da
se između nas nastani poraz.
Nedjelja je i ja sam slobodna u tebi.
Možda si mi slomio srce, podsjećam te, a ti si začuđen dok to izgovaram,
kao da ti je drago što ti to priznajem,
brzo to povlačim i kažem šalim se, a oboje znamo da je to tako daleko od šale.
I kako treba utopliti istinu.
Vrijeme je da krenem.
Trčim krugove sa suncem, kao da letim, tako se osjećam,
a onda prolaziš i usporiš, pogledaš me i mahneš mi
i ja opet, opet, opet,
ponovno znam da ću ti se predati.
I u meni ne prestaje glazba, ne prestaju boje, radosti, vjera i veselje.
I prepuštam se tom čudu, da traje, dok traje.
I šapućem tiho u sebi, tu je, tu je, tu je.
Nikada nije bilo vremena kada nije bilo tu.
Kako li sam se samo sjetila, kako ?
I zaustim ti tiho ime da ga nitko ne čuje.
|
