|
Pred put, noćas putujem, autobus me čeka u 2 sata i idem, nestajem, odlazim, ne dugo, samo kratko,
ali idem, ti još ne shvaćaš da samim time gubiš vrijeme, tvoje vrijeme otkucava.
Moje ludosti postaju sve hrabrije, moje boje sve življe, a moje srce kuca glasnije.
Danas je moja kosa bila drugačija, odmah si to zamijetio, odgovorila sam : ti sve vidiš, ponekad mi se čini
kao da sam pod mikroskopom tvoga oka, duboko dišem.
Ti postavljaš tisuću i jedno pitanje, odgovaram, i onda se uhvatim kako me hvata panika,
došao si na prag moga bola.
Šutim, povlačim se, ja sam samo rak samotnjak u svojoj kućici, imam i kliješta, to su moje riječi.
Ne znam da li te više ikada želim vidjeti.
Pao si mi u očima, pao si kao što suza klizne niz obraz,
njoj više nema povratka.
Ona se spustila. Ona je. Ona je stvarna i nema prikrivanja istine ili zavaravanja.
Nova strana.
Tko zna koja šalica kave, tko zna koliko sam puta danas stigla na zamišljeno odredište,
otkrivam ti svoju namjeru, manifestiram da ne postoje ljudi, ti ne shvaćaš zašto su svi ovi putnici zaboravili stići.
Ja znam tajnu kojom stvaram.
Gledaš me, izbjegavam tvoj pogled.
Ovo se više neće ponoviti.
Zapažam mrlju na lijevoj bijeloj tenisici, ma baš me živcira, odjednom mi se ne slažu rečenice.
Ne znam što zapravo radim ovdje, na zadnjoj stanici prošlosti.
Uporno me ispituješ, a ja uporno izbjegavam, pa se sve nekako prikaže kakvim je.
Ja se danas, danas se skrivam, ostajem sjediti iza tvojih leđa, okrenuta svojim leđima,
to ti najavljujem svoj odlazak.
Ranije si me pitao, ideš li? Ne ideš?
Zašto je to bitno?
Zar je bitno koje je ono lice ljubomorno na mene?
I to si zapazio, i odjednom pomišljam, ne obraćaj pozornost na 3D, sve ti se ovo
dogodilo zbog hrpu tvojih dominantnih misli.
Ok!
Preskačem stanicu, stranicu, preskačem sve što se da preskočiti, zbunjujem te.
Ne želim ti dopustiti da me uhvatiš, ili da ikada pomisliš da možeš predvidjeti moj sljedeći korak.
Ja sam sad samo uzela svoju rolu i glumim, glumim u ovoj sapunici u nastavcima.
Slično je, a četvrtak je, nekad je ta serija išla petkom.
Treća sreća.
Odlazim tamo gdje ne shvaćaš da odlazim, pa me pitaš, silaziš li ovdje ili nigdje?
Silazim kad će mi se sići.
Ovdje je visoko i vidim čitav grad. Sve od čega ti bježiš.
I onda na trenutak pitaš, hoćeš li me pričekati?
Hoću, samo ovaj put hoću. Možda je zadnji u sebi šapnem sebi.
Dolazim do šume, do ulice u kojoj nisam bila i shvaćam, sve je sasvim u redu.
Pa se vraćam jer vidim tepihe prostrte po zemlji i to mi se čini sasvim logično,
uopće se ne pitam koji vrag rade tepisi posred šume?
Ulazim, ponovno se vraćam tamo gdje sam već previše puta bila,
duboko u sebe, duboko u utrobu.
Ti još ne shvaćaš u što si se upleo.
Ti nemaš pojma u koju tajnu srastaš.
Ti nemaš pojma tko ti drži srce u šaci.
Nema skoro nikoga.
Nema nikoga bitnoga, odgovaram.
I onda ti kažem, gotovo je idem, za par sati idem.
Ti još misliš da se samo igram, i da će sve biti kao ranije.
Ne shvaćaš koliko sam ja puta izmijenila sebe radi sebe i koliko to ne prestajem činiti...
Ne ideš sa mnom do kraja?
Ne, ne idem, ovaj put ne idem.
I samouvjereno kažem: Bok Medo, pa krenem ne osvrćući se.
Dovikneš mi, sretan put i ne zaboravi u ponoć...
Kao da je to bitno...kao da je to bitno...pomišljam...
I otkuca ponoć, upalim tv program i tamo je medo...
Smijem se, smijem se, smijem se,
smijem se i boli me trbuh od smijeha,
pogledam na sat 00:00 i znam
i ti se smiješ
|