|
Vrlo neobično, upravo ležim u krevetu, na laptopu sam i bilježim, pišem, pokušavam zarobiti događaje
u rečenične nizove, tako da ostanu negdje gdje će se moći pratiti tragovi?
Kao da već nije duboko nastanjeno u meni i kao da ne znam da se više ne može poništiti.
Mnoge sam dane i večeri provela u ovakvom sjetnom stanju, lutajući, samo nestajući od svih znanih lica,
da bi se prikazala nekim sasvim nepoznatim licima u prolazu.
Zapljusnula bi tako naglo u nečijem komadiću dana, kao kad zapljusne boja svom silinom na platno.
Primirje.
Zašto mi večeras nescafe ima okus po kokosu?
Zašto mi misli vrludaju takvom brzinom da ih ne mogu jasno precizirati?
Zašto je sve toliko nabijeno njime, toliko da bi ga samo voljela zagrliti i ostati tako bez ijednog drugog iskustva?
On me još i ne poznaje, ne sasvim, ne dovoljno.
Makar jedno je sigurno, ne odupire se ovome ludilu.
Ništa, baš ništa nisam samoj sebi ostavila za sutra, jer sve je u ovom trenutku.
Utorak je prije danas, danas je naravno srijeda.
Rodila sam se u srijedu. Umrla, pa rodila, rodila pa oživjela.
To me podsjetilo na tvoje pitanje od jučer: Gdje si se sakrila?!
Tko postavlja takva pitanja? Koliko je intimnosti u jednom ovakvom pitanju?
Koliko si mi blizak da me pitaš jasno i odlučno?
Koliko imaš samokontrole, ili je ona već počela gubiti bitku?!
U svakom slučaju, oboje ne volimo slatko, no samo nas slatka stvarnost može zalijepiti na pravo mjesto.
Zato sam danas ušla u dućan i kupila mini Madeleines, podsjetilo me to na Prousta,
i podsjetilo me to na mene koja je ponovno ovdje, prisutna.
Kako li sam samo mogla pomisliti da je ta Daniela negdje nestala?
Nisam imala pojma da će tako lako oživjeti i zauzdati ove nove dane, Bože, koliko sam ljepote
propustila zbog zatvaranja očiju.
To nitko nema pojma.
Ono zbog čega sam ti u petak stegla dlan, bila je zahvalnost što si na svojim snažnim rukama
donio bijelu, nevinu, čistu, ali snažnu Danielu, dao si mi je, predao uhranjenu i spremnu za život.
Ne znam kako si je samo mogao pronaći tamo gdje je ni on, on kojeg sam mislila voljeti do kraja života,
nije mogao pronaći?
Od njega je ostao broj 11, dugi niz 11, on je s tim brojem završio, a ti si se u tom broju rodio!
Što je slučajno, kad slučajnosti nikada nije ni bilo?!
Još osjećam dodir tvoje tople ruke u mojoj hladnoj.
Neke se vječnosti dogode u stotinkama.
Kao naši pogledi, pogledi jasni i precizni, pogledi koji ne nose tajne, pogledi koji sve razotkrivaju.
Nikada ranije nisam došla do čovjeka kojemu sam bolja.
Nikada ranije nisam bila ovako gola sa svom odjećom na sebi.
Tko si ti?
Tvoj medo, ja sam tvoj medo, priznao si, onaj kojeg treba čuvati, maziti i paziti.
Medo koji te vodi u kino.
Medo kojem sjedim u krilu.
Medo koji se voli platonski.
Medo koji ne vjeruje koliko Zlatokosa ima godina, njemu je samo djevojčica, djevojčica, djevojčica...
Medo koji čini vratolomije nasred ceste subotom dok kiša pere strahove.
Medo koji tjera obožavatelje.
Ležim u krevetu i dalje, popila sam puno previše kave, bio je ovo sasvim dugačak dan,
ustajanje, naš susret, tvoj pogled, tvoje mahanje, tvoj osmijeh i znak, ponovno si to učinila radi mene,
nevaljalice jedna! Ti poznaješ moje korake i moje igre, zabavljaju te, sve je to smišljeno radi tebe.
I otišla sam se poljubiti sa suncem, ono je grijalo moje usnice, moje oči, tvoje oči koje si nazvao : zeleno-plavima!
Naljutila sam se pomalo, one su plave, plave!
No oprostila sam ti, tebi oprostim što ti oprostim.
I gdje me je dovela vijugava zmijica dana nego do kafića, kafića u kojem su zlatni cvjetovi, zlatni kao
iskrenje u tvojim smeđim očima kad ih okupa sunčeva zraka.
Postoji li išta ljepše i punije od toga?
Ne mogu te prestati gledati, nikada te ne mogu prestati gledati...
I drveće te pozdravilo, kao i sva silina slova A koje sam viđala posvuda, plesala sam kroz prolaz satkan od polica,
promatrali su me i prodavači i artikli, te pokoji pauk koji se spuštao s visina.
Koji grandiozni ples trenutka.
Ista ulica kao prije dvadeset godina, a opet, sve je tako drugačije, sve se popunilo,
svaka ona bol sada je otopljena kao što se otapa grumen smole i od nje smo načinili
poligon za vožnju kojom tek moramo krenuti.
Oboje to znamo, spremni smo, hvatamo zalet, čvrsto stežemo dlanove,
još malo pa više neće postojati ništa što nas u ovom trenutku ispraća,
što nam dahće za vratom.
Mi ćemo zajedno skočiti.
Još nije kasno, ali ugasiti ću ova slova, pustiti ih da ostanu ovdje.
Samo ovdje.
Druga će ponovno stići i zaokružiti sve što je.
Vrijeme je da te zagrlim i da te osjećam kako dišeš na mojoj strani tvoga srca.
Pubum, pubum, pubum
|
