|
Još dok je djevojčica bila mala, baš mala, majušna,
dok se skrivala ispod stola i vjerovala u svijet, u svijet koji će se tek otkriti,
onaj koji je zamišljala zbog dječjih enciklopedija, a tamo se, Bože, tamo se sve
nadvikivalo, sve te slike, sve te nijanse,
mala je, mrvica, plavooka mislila da je svijet taj, takav, baš te žute boje,
te boje koju i danas mahnito kupuje kad odlazi u trgovački centar,
baš onaj koji ubija svaku individualnost,
no djevojčica, mrvica, trepavica trepavice oka zna da ni to nije bitno,
kao što nije bitno osvojiti svijet,
već osvojiti srce, osvojiti poljubac, dodir ruke, dodir nježne misli,
to je Bože, vrijednije no osvojiti Ameriku,
jer što li je čovjek, što li je duša, no milijardu neotkrivenih kontinenata?!
I stoga i danas ću pogledati u nečije oči, i čut ću nečiji glas,
i vjerovati ću u ruku, drhtaj i sraz,
pa ako i potone, potonut će sve, kao što se izvrne i najveći brod,
pred ledom i sudbinom,
jer uvijek bude i uvijek je, najbolje što je.
|