ponedjeljak, 15.11.2021.

U onomu u čemu jesmo...





Vratila sam ti se. Vratila sam se. Ponovno sam ovdje, tu sam.
U ovom sam vrtlogu koji stoji na mjestu, tiho te dotičem, tvoju mokru hladnoću, tvoje vlažno lišće, boje mojih snova.
Utonula sam, protrnula.
More je negdje dalje, postoji, stoji, samodostatno je, znam da mu ne nedostajem, ono me zaboravlja, kao što voljeni uvijek
zaboravljaju one koji ih vole, a koje oni sami ne vole, ne dovoljno.
Uzdah.
Došla sam ti, vratila sam ti se.
Tvoje ulice me grle, pa nisam nemoćna i izgubljena, ali mi nedostaje pola mene,
pola koje je ostalo u onoj modrini, u burama, u jugu, u bodulskom životu.
Tugujem i ludujem.
Izluđujem i druge i samu sebe, samu sebe najmanje.
Karakter mi je naoštren i sve što kažem, kao da rigam vatru, a došla sam ti.
Pregrizla sam jezik vremena.
Jesam, pa sam skočila.
U skoku koji je vrlo ravan i nevidljiv, klizila sam kao što uvijek klizim,
izravnala sam svoje duge vlasi kose, na kapak sam nanijela crni tuš,
kumče mi je reklo : Nena, izgledaš kao tinejđerica, Bože, kako je taj mali sladak i neodoljivo mudar!
Upamtila sam taj trenutak.
Uvijek pamtim sitnice, kao i onaj tren, kad sam zakoračila u bus.
I poznato lice, čovjek koji me prevozi od točke a do točke b, vrlo često, isti čovjek.
Svemir ima čudan smisao za humor, a ja ga prihvaćam.
Osjećam tu neku sigurnost, koju nisam nikada ranije, stoga što sam se plašila,
a sada, sada sam poput Meride hrabre, spremna pobijediti Medvjeda!
Smiješno je to zapravo, smiješno je, jer je jesen, jer je hladna i dugačka jesen.
Smiješno je jer sam se vratila, a znam već sada da ću ponovno otići.
Otići postelji od modrine, da me ziba, da me snaži, njeguje i čuva,
da svjedoči mojim ranama i da ih kao uvijek ranije, poput biljega srodi u
kamen, taj kamen od kojeg nisam, ali u koji se stapam,
kao što se stapa zvijezda padalica u oko onoga koji je promatra,
koji je vidi, pa u njemu je, u njemu je, u njemu je...





Oznake: jesen
21:57 Komentari (3)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>