srijeda, 27.10.2021.

Najbolje što je


Još dok je djevojčica bila mala, baš mala, majušna,
dok se skrivala ispod stola i vjerovala u svijet, u svijet koji će se tek otkriti,
onaj koji je zamišljala zbog dječjih enciklopedija, a tamo se, Bože, tamo se sve
nadvikivalo, sve te slike, sve te nijanse,
mala je, mrvica, plavooka mislila da je svijet taj, takav, baš te žute boje,
te boje koju i danas mahnito kupuje kad odlazi u trgovački centar,
baš onaj koji ubija svaku individualnost,
no djevojčica, mrvica, trepavica trepavice oka zna da ni to nije bitno,
kao što nije bitno osvojiti svijet,
već osvojiti srce, osvojiti poljubac, dodir ruke, dodir nježne misli,
to je Bože, vrijednije no osvojiti Ameriku,
jer što li je čovjek, što li je duša, no milijardu neotkrivenih kontinenata?!
I stoga i danas ću pogledati u nečije oči, i čut ću nečiji glas,
i vjerovati ću u ruku, drhtaj i sraz,
pa ako i potone, potonut će sve, kao što se izvrne i najveći brod,
pred ledom i sudbinom,
jer uvijek bude i uvijek je, najbolje što je.
17:17 Komentari (3)




utorak, 26.10.2021.

Ljudi koji su Sve, M i R !


Oni odlaze.
Odlazak.
Odsustvo.
Kratko i jasno, nekoga više nema ovdje, sada i tu!

Neki su ljudi našiveni na nas, na našu dušu, na naše dlanove, na naša srca,
jednostavno uspostave vezu,
začine naše dane,
uobliče naša osjećanja i zavladaju našim kraljevstvom!

Danas, jer još i je danas, dobila sam naziv kćeri,
iako nisam krvno srodstvo, pa sam dugo, dugo, dugo koračala suzama,
sve do onog mjesta gdje sam morala biti bistrih očiju,
namjerno sam se tamo usmjerila,
jer nekad su suze toliko guste, teške i snažne,
jer odakle tolika sreća?
Tko me je odlučilo toliko nagraditi?!
Baš ja, oh, baš ja ?!
Uza svu sreću ovoga svijeta, dobivam obitelj koja me baš tako voli?!
Nije li divno, najdivnije biti voljen, takav kakav jesi, bez da nosiš maske,
bez da imaš kapute, ogrtače, naočale, perike?!
Ti jesi, kakav jesi.
Ti si, si!

Daniela,
ja sam ta, baš ja, od svih na ovome svijetu, ja, ja, mala, majušna ja!
I sada tipkam suzu po suzu i ne zna se,
nikada se neće ni znati,
tko je sve ove suze ulio u moje oči,
u njihove oči,
u moje ljude bez moje krvi, bez moga prezimena,
ali ljudi moga srca i moga ja,
oni, baš ti
koji su me zagrlili kao što se grle ljudi
kada znaju da su im sve!
Baš sve,
sve,
sve!
23:47 Komentari (7)




Sve što je





Iz utrobe noći nastanio se novi dan, dan u kojem morati ću reći : doviđenja!
Hoće li ili neće biti tog novog viđenja, nitko od nas ne zna ?!
Ne zna se sudbina, ne zna se stanje, ne zna se okretanje Zemlje, jer što ako jednom, ah!?
I Zemlja stane i ako planeti odluče prkositi samima sebi, i ako lave kažu dosta je više !
Hoće li sve utihnuti jednom? Hoće li se ugasiti?
I mora možda presuše?
I kiše možda prestanu padati?
Hoće li zrak prestati disati kroz nas?!
I onda smo mi veliki i mislimo kako mi to možemo promijeniti,
a netko se tamo negdje veći od sudbine, veći od godina, trajanja, smije.
Ne, ah!
Ne, da bi nas kaznio, nego se smije, jer zna, da smo male mrvice, koje ne mogu
slijediti svoje snove.
Pa kako će mrvice onda, upravljati Svemirom?
Kako će mrvice osvajati srca, kako će mrvice ovladati morima i vatrama,
kada mrvice ne mogu ovladati svojom dušom?!
I tako još je samo jedan dan u nizu i u tom se danu možda pronađe čovjek,
biće, srž, pa ugasi žigicu između dva prsta, pa se uhvati ponosnim kako nije opekao prste.
A onda, negdje na drugom kraju svijeta, neki liježu na postelju od šiljaka, neki liježu bez da su jeli
cijelo jedno desetljeće, neki ustaju iz bolesničke postelje iako im je nametnut kraj, možda, možda, možda?!
Možda se vidimo ponovno?!
I razmišljam, dok se dajem, ali pomalo plašim, jer svi su mi se voljeni ljudi,
oduzeli sami, samo su nestali, preskočili moje nade, i nisam na njih kivna, samo mi toliko snažno nedostaju,
toliko da bih mogla pojesti i mora i sunce, i planine i otoke i sve razdaljine, a opet, opet,
eto smijem se i prstom crtam srca na nebu!
Sanjar, djevojčica.
I još ću i danas stisnuti srce, ugurati se u dvije riječi : sretan put!
I nedostajati će mi ti neki meni dragi ljudi, ta neka obitelj koja nosi nešto što se uvijek nametalo,
onako samo od sebe drugima, nikad meni ! Nikad meni, a opet sada MENI !
Jer evo ja nerođena u njihovom, postala sam njihovo i onda mogu plakati i suhim suzama,
jer vrijeme je takvo, samoodređeno i lukavo, zna što je najbolje za nas,
pa iako to bile i suze i iako to bila bol.
Zato sada dok jedem crvenu juhu i promatram ekran, znam da sve će biti dobro,
jer drugačije ne može biti, biti će dobro, dobro, dobro...
I na kraju dana, svi ćemo mi zaspati, utonuti, potonuti, neki samo u san,
neki samo u tame, neki u vječnost, a neki u početak kraja, kao što je, kao što uvijek je !
13:13 Komentari (4)




nedjelja, 24.10.2021.

Nedjeljni znamen





U ovim jesenjim otočkim danima, nekako sve buja i jača,
sunce koje se iznenada pojavi i ugrije nas,
okrugli, nebeski kolač, žut poput naranče,
sve miriše i sve je opojno dok se u sebi tiho broje koraci.
Sve je u žutom, narančastom i modrom, tih se svojih krugova držim,
zašto i čemu, to ne mogu shvatiti oni koji se ne zanose.
A ja i u listovima koji se slijepe za tenisicu vidim mali znak.
Umemoriram ga negdje duboko, jer jednom ću ga prizvati u sjećanje.
Takvi su ti otočki dani, dok se ljudi polako povlače u svoje duguljaste, uske kuće,
dok odbacuju ljetne tragove, pa prizivaju one zimske.
Bačve se pune vinom, teški, opori mirisi!
Lunjam uokolo opijena svim tim slojevima, kao da ih oblačim na sebe,
postaju poput kaputa koji ću ponijeti jednom, kad se vratim drugoj polovici doma.
Sad sam još tu, i još bosa skupljam ožiljke na stopalima,
još uranjam u more i još si ljeto prikazujem,
a zima već, vidim je,
smije se iza ruba stijena,
zubato se smije,
i polako mi prilazi svojim jezikom punim bure,
golica moj vršak nosa i zna ona, i ja znam!
12:47 Komentari (11)




četvrtak, 07.10.2021.

Ha ha ha


Sav taj lijeni, misaoni dodir koji pristiže izdaleka;
osjetim te, znam te, još uvijek sam tada malo, mrvicu više dolje,
ali shvati!
IPAK sam:
gore, gore !
Još i više nego što zamišljaš.
Ista sam ona pobjednica, jer za razliku od drugih
grabim, trgam, razmještam
svaki kutak srca, duše, sobe, kuće i ah tebe!
Sve sitnice otpuhnem i razbacam kao što to jugo čini,
ah
jer može!
I ja mogu!
Mogu i više no što se na ovom licu vidi,
jer na njemu samo je jedan potez,
jedna linija koju kist opslužuje,
a nakon nje
sve se više vidi
i vrišti i luduje,
baš kakvom su je načinili bogovi,
bogovi čudila
i stoga ona je tu
mala, velika žena od mene,
načinjena za moje tijelo,
sabijena u mene me...
moja blistava okosnica...
ha ha ha
ha ha ha
ha ha ha
22:37 Komentari (5)




srijeda, 06.10.2021.

Ma, daj !

Imam potrebu reći
imam potrebu sve svoje snove prostrti
ma znaš ono
kako se rublje prostire na štrik
na običnu špagu
da
danas se ljudi plaše reći
onako
priprosto
a meni se zbog toga smije
jer što je
a što nije
iz onoga svega prozaišlo
i ja sam
ma daj
ma daj
ma daj
smiješno je
zbilja je smiješno
stavljaš šminku
make up
a tko si
tko si
ljepotice
savršenstvo ispod toga
pružam ti ruku
ja sam oduvijek bila ispod ah
ma iznad tih normi
pa znam
da nije lako
nije lako
biti igračka
21:57 Komentari (3)




Srce se vratilo na jug





Iz pamučne sumaglice mliječno bijele, kao da se od misli tek treba začeti sir,
iz međuprostora u kojem se samo osjeća mekoća šećerne vate,
slatkoća na prstima, koja nas privodi na prisjećanje onoga što mi zapravo jesmo...
Iz toga iskaže se:
to tako je, dok ti je sedam i dok si oguljenih koljena spremna savladati svaku prepreku,
popeti se na svako drvo,
dotaknuti svaku granu,
pasti na svako tlo,
a onda otputovati tamo negdje, negdje daleko,
gdje je ljeto žustrije i pikantnije,
gdje je kurkuma postavila ležaj i svi se začini miješaju da bi se to nešto
između redova iščitalo:

DOGODI TI SE
ODVIJE SE
RAZJASNI

U dubokom snu, plitkom disanju, negdje između prvih rebara
maternica srca istisnula je tog sićušnog čovjeka visoko podignutih nogavica,
s gitarom na leđima,
prošao je pored mene, a iza njega-mene, iza ostavštine,
nastanio se poznati pjevač, zadnji romantik svoga vremena, u žutoj vešti
To je samo uvod u riječ koja se šeće površinom ovog mog
Alisastog dana : žuto!
Još se nitko nije osvrnuo osim mene, mene, takve, na sve te znakove kraj puta:
odbačena boca, iznenadno procvali cvijet,
novonanijeta fasada na kući;
I sve se u istom ritmu, istoj snazi i ludilu:
smije, smije, smije!
Kao što se sunce smije dok pomalo gura oblake, dok ih gužva u smiraj!
Kao što sunce pušta da se izdigne, da se pokaže boja tog glasa,
koji je ranos istrgnuo od sebe, iz zagrljaja jednu malu, majušnu mazu
šaputajući joj pjesmom:
srce se vratilo na jug,
srce se vratilo na jug,
srce se vratilo na jug...
14:57 Komentari (2)




nedjelja, 03.10.2021.

Zrelo žuto




U ovoj je nedjelji dobrota bila visoko.
Sunce se nadvilo nad modrim morem, a jugo, samo je jugo podizalo valove još višlje.
Smijala sam se.
Duga vožnja biciklom, stezanje mišića, odredište u kojem nije bilo knjiga kojima sam težila.
No, no, no, nije tu bilo plača, suza, to tako je, pobogu to tako je!
Nečeg sad ima, nečeg sad nema.
Posezanje, ustezanje, jasnoća.
Domenika, osim što je to današnji dan, takvim imenom je živjela vlasnica ove moje
otočke kuće, pa stoga nedjeljom uvijek pomislim na nju.
Osim leptira, povećih valova, nježnih misli, dobrih glasova,
osim svega toga, tu sam se prikazala i sama ja.
I ovo je nedjelja u kojoj opažam i spremam u svoju zbirku dana,
sasvim novo i savršeno jesenje iskazanje,
gdje se još uvijek, uvijek, uvijek
prikazalo kasno ljeto.
I stoga sam ponovno, još jednom dobila malu,
majušnu,
zerušnu pobjedu...
Još je zrelo žuto tu.
22:27 Komentari (5)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>