Iz utrobe noći nastanio se novi dan, dan u kojem morati ću reći : doviđenja!
Hoće li ili neće biti tog novog viđenja, nitko od nas ne zna ?!
Ne zna se sudbina, ne zna se stanje, ne zna se okretanje Zemlje, jer što ako jednom, ah!?
I Zemlja stane i ako planeti odluče prkositi samima sebi, i ako lave kažu dosta je više !
Hoće li sve utihnuti jednom? Hoće li se ugasiti?
I mora možda presuše?
I kiše možda prestanu padati?
Hoće li zrak prestati disati kroz nas?!
I onda smo mi veliki i mislimo kako mi to možemo promijeniti,
a netko se tamo negdje veći od sudbine, veći od godina, trajanja, smije.
Ne, ah!
Ne, da bi nas kaznio, nego se smije, jer zna, da smo male mrvice, koje ne mogu
slijediti svoje snove.
Pa kako će mrvice onda, upravljati Svemirom?
Kako će mrvice osvajati srca, kako će mrvice ovladati morima i vatrama,
kada mrvice ne mogu ovladati svojom dušom?!
I tako još je samo jedan dan u nizu i u tom se danu možda pronađe čovjek,
biće, srž, pa ugasi žigicu između dva prsta, pa se uhvati ponosnim kako nije opekao prste.
A onda, negdje na drugom kraju svijeta, neki liježu na postelju od šiljaka, neki liježu bez da su jeli
cijelo jedno desetljeće, neki ustaju iz bolesničke postelje iako im je nametnut kraj, možda, možda, možda?!
Možda se vidimo ponovno?!
I razmišljam, dok se dajem, ali pomalo plašim, jer svi su mi se voljeni ljudi,
oduzeli sami, samo su nestali, preskočili moje nade, i nisam na njih kivna, samo mi toliko snažno nedostaju,
toliko da bih mogla pojesti i mora i sunce, i planine i otoke i sve razdaljine, a opet, opet,
eto smijem se i prstom crtam srca na nebu!
Sanjar, djevojčica.
I još ću i danas stisnuti srce, ugurati se u dvije riječi : sretan put!
I nedostajati će mi ti neki meni dragi ljudi, ta neka obitelj koja nosi nešto što se uvijek nametalo,
onako samo od sebe drugima, nikad meni ! Nikad meni, a opet sada MENI !
Jer evo ja nerođena u njihovom, postala sam njihovo i onda mogu plakati i suhim suzama,
jer vrijeme je takvo, samoodređeno i lukavo, zna što je najbolje za nas,
pa iako to bile i suze i iako to bila bol.
Zato sada dok jedem crvenu juhu i promatram ekran, znam da sve će biti dobro,
jer drugačije ne može biti, biti će dobro, dobro, dobro...
I na kraju dana, svi ćemo mi zaspati, utonuti, potonuti, neki samo u san,
neki samo u tame, neki u vječnost, a neki u početak kraja, kao što je, kao što uvijek je !
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...