srijeda, 06.10.2021.

Srce se vratilo na jug





Iz pamučne sumaglice mliječno bijele, kao da se od misli tek treba začeti sir,
iz međuprostora u kojem se samo osjeća mekoća šećerne vate,
slatkoća na prstima, koja nas privodi na prisjećanje onoga što mi zapravo jesmo...
Iz toga iskaže se:
to tako je, dok ti je sedam i dok si oguljenih koljena spremna savladati svaku prepreku,
popeti se na svako drvo,
dotaknuti svaku granu,
pasti na svako tlo,
a onda otputovati tamo negdje, negdje daleko,
gdje je ljeto žustrije i pikantnije,
gdje je kurkuma postavila ležaj i svi se začini miješaju da bi se to nešto
između redova iščitalo:

DOGODI TI SE
ODVIJE SE
RAZJASNI

U dubokom snu, plitkom disanju, negdje između prvih rebara
maternica srca istisnula je tog sićušnog čovjeka visoko podignutih nogavica,
s gitarom na leđima,
prošao je pored mene, a iza njega-mene, iza ostavštine,
nastanio se poznati pjevač, zadnji romantik svoga vremena, u žutoj vešti
To je samo uvod u riječ koja se šeće površinom ovog mog
Alisastog dana : žuto!
Još se nitko nije osvrnuo osim mene, mene, takve, na sve te znakove kraj puta:
odbačena boca, iznenadno procvali cvijet,
novonanijeta fasada na kući;
I sve se u istom ritmu, istoj snazi i ludilu:
smije, smije, smije!
Kao što se sunce smije dok pomalo gura oblake, dok ih gužva u smiraj!
Kao što sunce pušta da se izdigne, da se pokaže boja tog glasa,
koji je ranos istrgnuo od sebe, iz zagrljaja jednu malu, majušnu mazu
šaputajući joj pjesmom:
srce se vratilo na jug,
srce se vratilo na jug,
srce se vratilo na jug...
14:57 Komentari (2)

<< Arhiva >>