|
Jednim sam zamahom ruke porušila kule od pijeska
pijesak, zrnca
sve je letjelo, kao, kao, kao
i
mobitel
bačen o zid
jer takva se strast
takvo se ludilo nikada
zapamti NIKADA ne cjenka
ono je i ono mora biti
imperativ
tu nema spasa
to se izgara i trga
to se krči i grči
to je od slasti i strasti
a i u tim se kulama ništa nije nalazilo
stanovnika nije bilo
bila je to savršeno lijepa praznina punine koja bi se tek trebala načiniti
ali ljubavi, ljubavi, ljubavi, tu ničega nije bilo!
stoga kada si stigao načinjen od svih tih oklopa
od punih usnica
od zelenih jezera u svojim dupljama
bilo je tako teško pobjeći
i sada eto
eto i ovo uže
izdržava i povlači me k tebi
ta nit
ta nit koja postaje sve deblja
kao da se i samo uže samo od sebe učvršćuje i širi
i imam samo sebe u tvojoj niti
i tvoju nit u sebi
pa kako bude
kako se ščepa i obgrli
jer mi smo postali kao dvije divlje zvijeri
stalno gladni i stalno žedni
svega što će i može biti
samo s nama i samo u ovom
ovom jedinom trenutku
dahom i uzdahom
ovom predajom oslikanom ludilom
čistim ludilom
jer koliko čovjek može sanjati san u snu
koliko može čuti glas u vlastitom glasu
koliko može, pobogu koliko može
sve prljavo i nečisto
izglancati da sjaji
i da bude sve i iznad svega
kao moji jecaji i trzaji u dubokoj tamnoj noći
dok te stežem kao što se steže
ruka koja će te spasiti
spasiti od svega što je
je i nije
i onda
onda
onda
postati naše nadJE
jer ono jedino može svevidjeti sudbinu u kojoj sam te
začela od tvoga vlastitoga sjemena
|