|
Ponekad sam tako snažna u tim svojim ludostima i slabostima
to se zakači za kuku dana
pa ja pomalo visim, bože, kao da visim
a sva sam predana, bože koliko čovjek može biti predan
ha?
izrana pišem pjesmu, naslanjam se na tvoje rame
pa ti govorim, ovo neće trajati zauvijek
jer zauvijek nema ime, prezime, zauvijek nema ograničenja
ti me možda i ne shvaćaš i ne čuješ
a ja već blistam tamo, bože, tamo negdje dalje
gdje nikada i nisi bio ništa osim mene same
i smiješim se, sve će se ovo ovdje pomalo izbrisati
gumica ide niz po niz
pokret po pokret
kao i onda dok ti mene ljubiš
dok me jedeš
dok nestaješ u meni, a opet, a opet, a opet
u sebi si snažan i konkretan
čulan, čvrst, odlučan i nezamjenjiv
jer ti sebe samootkrivaš kroz mene i moje, mojeće
u kojem toneš i padaš i nestaješ na tren, samo na tren
sve dok ne otvoriš oči i onda se vidiš
i sebe i mene i svijet i ljude i izgubljene stvari i pronađene stvari
svo ludilo i lubenicu bačenu o zid
i automobil na kojim su ispisani tragovi
sve se to umiješa, izmiješa i nastane nadrealna slika jednog bliženja
tebe to zapljuskuje, kao što i mene zapljuskuje
i ne pitamo se do kada će trajati, već što će to točno trajati?
čekamo vrijeme u kojem ćemo prestati čekati
u kojem ćemo sve ovo zaključati
pa krenuti uz stepenice
odlučno, korak po korak
i onda se sve ponovno izokrene
jer moja je odlika i moje je pravo
hirovitošću ispisati nove retke
pa naglo odlučim danas ću ispeći dva kilograma janjetine
iako sam sama i iako ću je morati jesti danima
no što to za mene točno znači?
misliš li, pomišljaš li možda, da su to sve pripreme za jednu novu budućnost?
onu u kojoj ću prestati koristiti samo jedan nježno plavi tanjur?
ha?
nema to veze, nema to veze, nema to veze!
ja već sebe slutim
ja već sebe jako dobro vidim
ja sam već sebe dovoljno preoblikovala
za sebe, za svijet, za...
za
za
za
i ponovno, pomažem drugima, da bih pomogla sebi
odlazim u dućan
Lindi kažem, dobar vam dan Lindo, nije li lijepo imati ime koje vas naglašava?
Linda se smije, Lindi je to čudno, jer nijednoj Lindi, nijedna ne-Linda nije rekla:
Lindo vi ste lijepi, i ime vam je lijepo, nije li to lijepo?
I svi se smijemo, svi postajemo mali teatar od dana
Danas je sveta Nedjelja, već sam rekla, već sam to odavno naslutila,
u ovim danima ispred nedjelje
I onda priča krene, onda se sve otkotrlja, kao klupko vune
I Linda i ja i dječak koji kaže muškarcu na blagajni
ozbiljno i smjerno : to nije njeno!
Kao da me i on pomalo štiti, sada kad sam već otkrila svijetu sve svoje nježne strane
nema tu više patnje i boli
samo ljubav i nježnost i predaja i pomalo, da, pomalo žudnje
pa prekoračim ponovno
prekoračim
ispraznim zelenu plastičnu košaricu
izvadim samo mali, škuri kruh i deset dekagrama mortadele
mortadela...
ah
i izlazeći iz dućana pogledam u nebo, bože sve se ponovno njiše
uz to jugo, to jugo koje raznosi i moje misli i moje strahove
pa samo nastavljam biti ja
ponovno sjedam za bicikl
kao da sam jahačica
kao da sam na predivnom, zlatnom konju, kojeg sam jednom sanjala
i jašem i nestajem u divljini
no sve se zaustavlja pored običnog kafića uz more
spuštam bicikl, pomalo drsko i karakterno
kao da ga odbacujem
kao da je on suvišan dodatak mojega ja
kao ohola kontesa ulazim i svi, baš svi se okreću za mnom
iako nisam uopće niti lijepa, niti zanosna
ali smijem se, pa ja to oduvijek znam,
ja sam, ja sam, ja sam
karizmatična
sjedam za šank i promatram te djevojke, djevojčice na pragu adolescencije
i znam
tako dobro znam
da ih uopće nije briga niti za svijet, niti za sve ove neprilike koje su oko nas
jer i ja sam
i ja sam i ja sam
jednom tada, bila ta
i lijepo je dati neuobičajenu napojnicu
samo da vidim kako se jednoj od njih zacakle oči
i tada, tek tada, povjeruje i ona, ta jedna djevojčica-djevojka
da postoje i odrasle žene
žene koje mogu sve i koje nikada neće prestati iznenađivati svijet oko sebe
tada postanem još sigurnija da ovo nije bila samo slučajna odluka da odem sama
baš i upravo sama na kavu
jer u toj šalici kao da se skupio talog i mrak svijeta
kojeg sam popila, ispila
pa se duboko nasmiješila i rekla:
u redu je, sasvim je u redu, u redu je...
Daniela može osvojiti svijet
i zavjesa je pala, kao što pada uvijek, kad Daniela sebi kaže
sada ćemo postati mirisni otisci
otisci na svevremenu u kojem smo oduvijek bile!
ništa i nitko
nitko
nitko
nikada neće moći izmijeniti ovaj dan
i nije li to sav čar?
Nije li to prekrasno, najljepše snoviđenje?
Nije li tako?
Nije li tako?
Nije li tako ?
|