|
U podne u vrelom, sićušnom, kuckavom srcu,
mojem srcu!
broje se minute
dok ti objeduješ
ti ručaš
ti unosiš malo energijice za moju stabilnost
kako bih ja tebi mogla dati
sve što mi ti želiš predati
o, bože, zašto je ovo toliko lijepo
ja sanjam tvoje tanjure, vilice, tvoje stolnjake, tvoje malo crno tele
sve se to ziba u velikoj zibki ljubavi
ne pitam se više ništa, ni gdje, ni kamo, sve je ovamo, ovdje, tu, sada i zauvijek
tu sada, zauvijek
minute, vječnosti, stoljeća, sve slutnje, potrebe, istraživanja, svo ludilo i sva nadanja
sve je tu
tko si?
imaš li ti uistinu lice
ili je sve samo tko si?
a ja ovakva, malo podatna poput krzna tvog psa, pa ohola kontesa,
no ti mi nadjenjuješ nadimke, ti mi otvaraš nove likove
ti se sa mnom smiješ i sa mnom miluješ mene!
ti jutarnjim dahom dišeš u me, u moju slobodicu
dok se nad tebe nadvijem, dok te zahtijevam
dok ti se nudim besramno i sramno
ah, te moje dvije strane
ti ih jednu, pa drugu dotakneš
pa pobogu imaš i ti dvije ruke
i grliš ih i sjedinjuješ
bez da kažeš i jedno, jedino protiv
samo me dugo ljubiš u lijevu klijetku srca
i završavaš negdje na jednoj od sitnih trepavica
jer me nikada nisi htio drugačiju, nego ovakvu
goropadnu i milu
savršenu sa svim tim okovima oko sudbine
ti ih razbijaš, jedan po jedan
strpljivo kao da si neki svetac
a samo si krvav, samo si meso i žile i osmijeh, bože, samo si osmijeh
i slušam te kako dišeš
kako se uzdižeš iznad nas oboje
samo malo paziš, da ja ne padnem, da se ne poskliznem
i mašeš mi, ti mi uvijek mašeš radosno
svojim predajama
a ja sam toliko teška nekada, uistinu jesam
teška i sebi i svijetu, iako velika koketa, veliko dijete
pomalo infantilna u odnošenju prema danu
a onda, kad te stegnem, kad se smjestim na tvoj obraz
onda kad me ti uglaviš između ramena i obraza
nitko nije veći, moćniji
nitko, nitko, nitko!
nitko nije toliko bio nečiji zakon i nečija odredba
kao ti moja i ja tvoja
i što više znači to vrijeme?
baš ništa, ništa, ništa...
sve je u toj toplini umiješano, slikano i stvarano
sve što će biti jučer i sada i sutra i zauvijek
jer tko bi nas više ikada mogao razdvojiti
kad nas je ovako sljubio
slijepio
sašio
zakovao
zavario
MA
samo nas je dugo, dugo, dugo
usmjeravao
da padnemo oboje, niz životni avion
da letimo među oblacima od ljudi
i oni nas gledaju
malo se plaše, da
malo se plaše!
gdje ćemo to nas dvoje sletjeti
gdje ćemo se rasuti, raspasti, gdje ćemo mi prestati
a mi
mi
mi
mi
mi se samo čvoramo u vez
vez bez veza
vez bez obaveza
vez bez
bez bez bez
samo smo smo smo
ti i ja
žilama isprepleteni iz kože koja raste
obujmljuje nas
da napokon postanemo
velika svemirska beba
|