|
Uistinu to tako jeste, to tako biva, to se tako našiva jedno na drugo
usnica na usnicu, koža na kožu
prsti se polože između praznine tuđeg dlana
I sve se zavrtloži
I ona postaje njegov blud i sram
U tim se očima oslikavaju smrti i rađanja
Sve ove godine, svi ti životi, svi ti ljudi, sva ta događanja, odvijanja, savijanja, povijanja
Kao kad odmataš dar,
dar koji si čuvao, kao, Bože, sva ova stoljeća a nitko ga nije vidio, shvaćaš li, nitko?!
Jer u želji, trudu, poniranju dar se je sabio, povukao u jednu malu, majušnu, kristalnu kutijicu
Hoću li ti, uistinu hoću li ti dati taj ključić, taj komadić svjetlosti koji će progutati tame?!
Jesam li ti ga već dala?
Pronalaziš li ga na boku?
Samo mali, topli dodir vrhom prsta, sitna nježnica, bližilica ljubavi?
Uistinu gdje si se ti to ugnijezdio, koje su ovdje nevere vođene tvojima?
A ipak pomišljam, pa mi smo se, mi smo se
nebom obgrlili, i sada se smijemo, samo se smijemo
kao kad se smiju oni koji su već odavno izgubili bol
I otvaram ti svoje krilo, u koje spuštaš svoje snove,
pažljivo ih sadiš kao što se sade nježne, nevine biljčice
pa u mojoj zemlji, kao da raste milijardu sitnih svjetova
a tek jedan, možda će, pružiti ručicu, uhvatiti mali prst tvoje sudbine
i sva toplina naših bića mogla bi se,
morala bi se nametnuti,
trebala bi se sliti
u hlapljivom gutljaju mlijeka
|