|
Dok se stisnem u samu sebe provjeravam svoj teritorij,
gdje se, tko se, zašto se tu nastanio?
Pružaš mi ruku, dotakneš usnama vrh ramena, kutak usana, ušnu resicu,
malo popustim, pa te odgurnem, kao divljakuša, amazonka, nepovjerljiva divlja životinja!
I tako sve bude naneseno na bok ljeta, moja divljina i tvoja smirenost.
Ti popuštaš, kad ja napadam, ti napadaš kad ja spavam.
Samo kad spavam.
Da ne osjetim porezotine tvojih očekivanja.
A ja spavam tako malo, hodajući svoje snove.
I ti se prijetiš, ti se ljutiš, ali me ljubiš u središte mog umora.
Umor koji se smjestio tri centimetra ispod moga pulsiranja.
U njemu kao da nikad ne prestaješ biti,
dok hodam, kuham, razgovaram, dok vozim bicikl, dok plivam i dok, dok, dok...
Dok sretnem prolaznika čiji se pogled zalijepio za moja leđa,
za kapi moga znoja ne od sunca, nego od sunčevog doticanja...
Dok te on čuje kao onog koji klizi jutarnjim bedrom,
kao udicu koja se uhvatila za moju žensku udubinu,
pa se više ne zna tko je tu koga ulovio ili zakačio,
sve i dok se taj čovjek razmiče, sa zbunjenim smiješkom i spotakne se o shvaćanje, da sada i ako, ako, ako...
Više ne postoji ako, već nikako, sigurno, drsko nikako...
Koje si još jučer prije kiše, prije nevere zahtijevao, kao što dijete zahtijeva sisu,
dijete je gladno, ono treba...
I ti pomalo mene trebaš, da bi me dijelio sa svijetom a u sobi sebe uhvatio za ruke,
jezikom me svojim ispisao i zapečatio, da postojim takva, tek kao jedna od mnogih ja,
za tebe ovakva, za sebe ovakva, za druge nevidljiva.
Udah, ovo već nema kraja...
Ovo već neće prestati teći,
ovo će biti moja sveta i prljava rijeka Ganges,
ovo će biti ponornica i pohotnica životne žile i neka traje, traje, traje...
|